Slavoj ZIZEKBauk jos uvijek kruzi!Bauk jos uvijek kruzi!Prijevod: Dejan Krsic/4 Bastard Trans/lation Machine(Izbor): [1].[od 4].[od 10].[Poglavlje 01]: Prva, automatska reakcija danasnjeg prosvijetljenog liberalnog citatelja na Komunisticki manifest glasi: nije li taj tekst jednostavno POGRESAN u odnosu na niz empirijskih cinjenica, u pogledu slike socijalne situacije koju pruza, kao i u pogledu revolucionarne perspektive koju podrzava i propagira? Zar je ikad postojao politicki manifest koji je kasnija povijesna realnost toliko jasno ucinila laznim?Nije li Komunisticki manifest, u najboljem slucaju, samo pretjerana ekstrapolacija odredjenih tendencija uocljivih u devetnaestom stoljecu? Pristupimo onda Komunistickom manifestu sa suprotne strane: gdje zivimo DANAS, u nasem globalnom "post..." (postmodernom, postindustrijskom) drustvu? Slogan koji se sve vise i vise namece je "globalizacija": brutalno nametanje unificiranog svjetskog trzista koje prijeti svim lokalnim etnickim tradicijama, ukljucujuci tu i samu formu nacionalne drzave. I nije li, u odnosu na tu situaciju, opis drustvenog utjecaja burzoazije koji nalazimo u Manifestu aktualniji nego ikad? - "Burzoazija ne moze postojati a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne drustvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadrzavanje starog nacina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih drustvenih stanja, vjecna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju burzoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi cvrsti, zahrdjali odnosi zajedno sa starinskim predodzbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarjevaju i prije no sto stignu okostati. Sve sto je cvrsto i postojano pretvara se u dim, sve sto je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj zivotni polozaj i na svoje medjusobne odnose pogledaju trezvenim ocima. Potreba za sve prosirenijim trzistima na kojima ce prodavati svoje proizvode tjera burzoaziju preko cijele zemljine kugle. Posvuda se ona mora ugnijezditi, posvuda naseliti, posvuda uspostaviti svoje veze. Burzoazija je eksploatacijom svjetskog trzista dala kozmopolitski oblik proizvodnji i potrosnji svih zemalja. Na veliku zalost reakcionara ona je izmakla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Unistene su prastare nacionalne industrije i svakim se danom i dalje unistavaju. Potiskuju ih nove industrije cije uvodjenje je pitanje opstanka za sve civilizirane nacije, industrije koje vise ne preradjuju domace sirovine, nego sirovine koje dolaze iz najudaljenijih zona i ciji se proizvodi ne trose samo u zemlji, nego istodobno u svim dijelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domacim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traze proizvode najudaljenijih zemalja i klimatskih podrucja. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i odvojenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna ovisnost nacija. I to kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opce dobro. Nacionalna jednostranost i ogranicenost sve su manje moguci i iz mnogih nacionalnih i lokalnih knjizevnosti stvara se svjetska knjizevnost." Nije li to, vise nego ikad prije, nasa danasnja stvarnost? Sjetite se telefona Ericsson koji vise nisu svedski, automobila Toyota koji se 60% proizvode u SAD, hollywoodske kulture koja prodire u najudaljenije krajeve globusa... Da, to je nasa realnost - pod uvjetom da tu sliku iz Manifesta ne zaboravimo nadopuniti njezinom inherentnom dijalektickom suprotnoscu, "spiritualizacijom" samog materijalnog procesa proizvodnje. To jest, u jednu ruku, kapitalizam namece radikalnu sekularizaciju drustvenog zivota - nemilosrdno razara svaku auru autenticne plemenitosti, svetosti, casti itd.: "Ona je (burzoazija) u ledenoj vodi egoisticne racunice utopila svete drhtaje poboznog zanosa, viteskog odusevljenja, malogradjanske sentimentalnosti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u razmjenskoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i valjano stecenih sloboda postavila jednu slobodu, slobodu nesavjesnog trgovanja. Jednom rijecju, na mjesto izrabljivanja, prikrivenog religijskim i politickim iluzijama, ona je postavila otvoreno, bestidno, izravno, surovo izrabljivanje." Medjutim, temeljna lekcija, "kritike politicke ekonomije" koju je u godinama nakon Manifesta razvio zreli Marx jest da ta redukcija svih nebeskih himera na brutalnu ekonomsku realnost i sama proizvodi bauke svoje vrste. Kad Marx opisuje poludjelo samouvecavajuce kruzenje kapitala, ciji solipsisticki nacin samooplodnje dostize svoj vrhunac u danasnjim meta-refleksivnim spekulacijama o buducnostima, bilo bi previse pojednostavljeno ustvrditi kako je bauk tog cudovista koje radja samo sebe i koje ide svojim putem bez ikakva obzira prema ljudima ili okolisu ideoloska apstrakcija, i kako nikad ne smijemo zaboraviti da, s one strane te apstrakcije, postoje stvarni ljudi i prirodni predmeti na cijim je proizvodnim sposobnostima i resursima utemeljeno kruzenje kapitala i na kojima se, poput gigantskog parazita, hrani. Problem je sto ta "apstrakcija" nije samo u nasoj pogresnoj percepciji drustvene realnosti (percepciji financijskog spekulanta), vec da je "realno" u sasvim preciznom smislu odredjivanja strukture samog materijalnog drustvenog procesa: sudbina citavih slojeva stanovnistva i ponekad citavih zemalja moze biti odredjena "solipsistickim" spekulativnim plesom "Kapitala" koji slijedi svoj put profita, blazeno nezainteresiran za to kako ce njegovo kretanje djelovati na drstvenu realnost. U tome lezi fundamentalno sistemsko nasilje kapitalizma, mnogo sablasnije od pre-kapitalistickog direktnog socio-ideoloskog nasilja: to nasilje se vise ne moze pripisati odredjenim pojedincima i njihovim "zlim" namjerama, vec je cisto "objektivno", sistemsko, anonimno. Ovdje se moramo prisjetiti Etiennea Balibara koji razlikuje dva suprotna, ali komplementarna oblika ekscesivnog nasilja danasnjem svijetu: "ultra-objektivno" ("strukturalno") nasilje koje je inherentno drustvenim uvjetima globalnog kapitalizma ("spontano" stvaranje iskljucenih i nepotrebnih pojedinaca, od beskucnika do nezaposlenih), i "ultra-subjektivno" nasilje novonastajucih etnickih i/ili religijskih (ukratko: rasistickih) "fundamentalizama" - to drugo "ekscesivno" i "bezrazlozno" nasilje samo je nadopuna onog prvog nasilja.Cinjenica "anonimnog" nasilja takodjer nam omogucuje da izvedemo opcenitiju tezu o anti-komunizmu: uzitak koji pruza anti-komunisticko razmisljanje je u tome sto je u slucaju komunizma tako lako igrati igru trazenja zrtvenog jarca, okrivljavati Partiju, Staljina, Lenjina, i u konacnici samog Marxa, za milijune mrtvih, za teror i gulage, dok u kapitalizmu nema nikoga na koga bi se mogla svaliti krivnja ili odgovornost; stvari se jednostavno tako odvijaju, anonimnim mehanizmima, mada kad je rijec o gubicima ljudskih zivota i unistavanju okolisa, razaranju plemenskih kultura, kapitalizam nije bio nista manje destruktivan... Ukratko, razlika izmedju kapitalizma i komunizma je u tome sto je komunizam bio percipiran kao Ideja koja je propala u realizaciji, dok je kapitalizam funkcionirao "spontano": nema Kapitalistickog manifesta.
|