Peter Handke zna da je pogrijesio. U jednom intervjuu Austrijskoj televiziji danom neposredno prije nego je krenuo na turneju na kojoj ce javno citati svoj, tako sporan putopis Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili pravicnost za Srbiju, Handke se na trenutak zbunio. Ne pred agresivnoscu novinara! Ovaj je naprotiv bio cak i previse suzdrzan (mozda bas zato?). Jednostavno, kada je pokusao objasniti motive zbog kojih je napisao ovaj putopis i zbog kojih se upustio u temu rata u bivsoj Jugoslaviji, on je na trenutak izgubio sigurnost i samouvjerenost, a odmah potom i nivo.
"Znate, moja slovenska majka ... ono slavensko, Dostojevski, Gogolj koje sam citao u mladosti...", dakle, ni manje ni vise nego slavenska dusa kao spiritus movens jednog spisateljskog i intelektualnog akta. Banalno, odvec banalno i u tu banalnost Handke je skliznuo kroz rupu u vlastitoj konstrukciji. Da, on zna da je negdje pogrijesio. Ali gdje? Handke, protivno hrvatskim komentarima, kao i mnogim inozemnim, nije napisao najbolje djelo srpske propaganda od pocetka rata do danas. O tomu ne moze biti rijeci ni u motivaciji ali ni u izvedbi. Biti posteni citatelj njegova putopisa znaci biti svjestan neprikrivenih autorovih dilema. On nigdje ne tvrdi da je srpska strana u pravu, ali bez prestanka ponavlja da ne zna da je ona u krivu, da nema dovoljno argumenata za jednoznacan odgovor na pitanje: tko je agresor? Handke otvoreno dvoji. I ne skriva svoju podvojenost: prisjecajuci se pocetka rata u Bosni, u proljece 1992., on pise: "... jedan dio mene (koji je uvijek iznova zastupao Œmoju cjelinu¹) dozivljavao je naoruzane bosanske Srbe, bez obzira da li je rijec o vojsci ili pojedinacnim ubojicama, a posebice one na brdima oko Sarajeva, kao Œneprijatelje ljudskoga roda¹. Ali: "... jedan drugi dio mene (koji dakako nikada nije zastupao moju cjelinu) nije htio vjerovati tome ratu i tom ratnom izvjestavanju." Slicno je i sa slucajem Srebrenice. Handke u tekstu nigdje ne porice srebrenicki masakr. Konkretno, on navodi uvjerenje svoje srpske sugovornice da su u ljeto 1995. tisuce ljudi ondje pobijeni. On medjutim otvoreno priznaje da ne zna objasniti taj masakr pocinjen pred ocima svjetske javnosti, nakon tri godine rata.
"Zasto takvo tisucustruko klanje? Sto je bio motiv? I zasto umjesto istrazivanja uzroka (...) opet nema nicega osim gole, pohlepne, trzisno orijentirane prodaje cinjenica i navodnih cinjenica?"
Temeljno polaziste s kojega Handke pise svoj Putopis je kritika medijskog izvjestavanja o ratu u bivsoj Jugoslaviji, odnosno kritika moderne medijske prakse uopce. U tome Handke nije usamljen ni originalan. Valja se samo sjetiti poznate afere Brock iz 1994. Americki novinar Peter Brock je po nalogu svjetski renomiranog casopisa za internacionalnu politiku Foreign Policy proveo analizu izvestavanja o ratu u Bosni i ustanovio postojanje mnogih krivih izvjesca, obrtanja cinjenica i manipulacija. Ta analiza, objavljena u svicarskom Weltwoche naisla je na nepodijeljenu osudu javnosti i navukla na sebe optuzbe zbog poricanja srpske agresije u Bosni, minimaliziranja ratnih zlocina, izokretanja uloge pocinitelja i zrtve itd. Njoj su medjutim uslijedile druge, slicne publikacije na tu temu. Jedna zbirka radova (podnaslov: Istina i laz u jugoslavenskom gradjanskom ratu) Klausa Bittermana, iz 1994., kao i analiza Mire Beham, bivse docentice na Njemackoj novinarskoj skoli u Münchenu, upravo objavljene u knjizi Ratni bubnjevi. Mediji, rat i politika. Mira Beham posebno je analizirala vaznu ulogu koju su odigrale prije svega americke P(ublic) R(elations) agenture u organiziranju osnovnih strategija informiranja pojedinih strana u ratu. Njihova profesionalna podrska bila je u tome, zakljucuju ovi komentatori, odlucujuca. Francuski televizijski novinar Jacques Merlino razgovarao je o nacinu rada ovih agentura s Jamesom Harffom, voditeljom Ruder Finn Global Public Affairs, agenture koja je za svoj angazman u Bosni dobila srebrnu medalju Public Relations Society of America u kategoriji "krizna komunikacija". Harff je ispricao Merlinu kako se posao agenture sastoji u tome da sto vecom brzinom rasprostranjuje informacije tako da tvrdnje koje sluze "nasoj stvari" dodju prve u javnost.
"Jer mi jako dobro znamo da je prva vijest najvaznija. Demanti vise nije djelotvoran."
Za PR-agenture nije ni od kakve vaznosti otkuda informacije potjecu i koliko su vjerodostojne.
"Nas posao nije provjeravanje informacija. Mi za to nismo ni osposobljeni."
Najgenijalniji potez svoje agenture Harff vidi u tome sto im je uspjelo da tri vazne americko-zidovske organizacije "udju u igru na strani Bosanaca", odnosno da se sva kompleksnost rata u bivsoj Jugoslaviji pojednostavni i prikaze kao "prica o dobrim i losim momcima". Odlucujuce je bilo "izjednaciti Srbe s nacistima", cime se postigla "zamjetna promjena jezika u americkim medijima, pracena primjenom takvih pojmova koji imaju snazan emocionalni naboj, kao sto je primjerice etnicko ciscenje, koncentracijski logor itd., sto je sve evociralo usporedbu s nacistickom Njemackom, plinskim komorama i Auschwitzom".
Ova strategija je bila tako uspjesna da su se njoj povinovali cak i novinari na terenu. Kritika takvog izvjestavanja, premda rijetka, oslanjala se na naknadno provjeravanje informacija. Televizijski novinar Martin Lettmayer pokusao je tako u kasnu jesen 1992. provjeriti vijesti o masovnim silovanjima. Njegov zakljucak je bio da je ono sto je u to vrijeme servirano njemackoj i austrijskoj publici na tu temu bilo "neozbiljno novinarstvo: povrsna istrazivanja, rekla-kazala informacije iz trece ruke, odvec smione racunice o broju silovanih, psiholoske spekulacije". Nacin na koji zakljucuje Lettmayer moze se shvatiti na primjeru izvjestavanja Süddeutsche Zeitunga i ZDF-a o stradanjima stanovite Azize koja je prema ovim medijima bila na Manjaci, na stadionu, silovana pred 1500 ljudi. Lettmayer:
"Ne znam da li su gospodja Walser od ZDF-a ili gospodja Graupner od Süddeutsche Zeitunga bili na Manjaci. Ja sam bio tamo i mnogo toga sam vidio, ali nije bilo nikakva stadiona."
Nakratko zakljucimo: upustajuci se u kritiku medijskog izvjestavanja o ex-yu-ratu Handke ne cini nista novo ni nista neobicno. Manje razumom i poznavanjem stvari, a vise, izgleda, instinktom za trend, osjetio je on generalnu tendenciju: sve snaznija samokritika medija (sami novinari su naime najbolji kriticari vlastita novinarskog rada) iz dana u dan mijenja sliku rata. Crno-bijelo sve vise ustupa mjesto nijansama sivog, osnovna prica, pa i ona "agresor-zrtva", rastace se, crvena nit blijedi i dijelom se vise ne prepoznaje, kraj nije manje neizvjestan i teze prepoznatljiv od pocetka. Skepsa, hladnorazumska analiza, sve vece nakupine strucnog znanja, povijesnog, geopolitickog, kriticko-ideologijskog, koncentracija dokumentarne gradje, realni uvid u posljedice rata, sve to zamjenjuje polako ali sigurno prve nereflektirane dojmove. Svijet zivota sve se vise umiruje i skrucuje, misljenje je naprotiv sve zivlje. Handke je simptom ove, upravo zakonite i zapravo nuzne promjene, to i nista vise. Nikakav usamljeni vitez medijske kritike, nego jednostavno, upadljivija ptica u jatu koje nas vec nadlijece i od kojeg ce se uskoro pomraciti nebo nad nama. Oni pak, narocito u nas, koji pobjesnjelo reagiraju na prosrpski efekt Handkeove literarne intervencije razotkrivaju tom reakcijom tek vlastitu necistu savjest. Ako je hrvatska prica, na primjer, toliko cvsta i pouzdana, kakva bi joj to nova spoznaja mogla nauditi. Jer Handke, koliko god mutan u svojoj motivaciji, ali i samom tekstu, ponajprije izaziva na trazenje istine, dakle doprinosi opcem razbistravanju nad ovim nasim pejzazom sa zgaristima i grobnim humkama. Zasto se je sve to dogodilo i je li se doista moralo tako dogoditi?- to pitanje tek se u pravom smislu sada otvara. Handke je medjutim ipak pogrijesio. Ali gdje? Milo Dor, austrijski knjizevnik srpskoga podrijetla u beckom je Profilu upozorio na osnovni prigovor koji srpska opozicija ima protiv Handkea: svojim Putopisom on je Srbiju uzeo u zastitu kao nesto jedinstveno. I nije cudo sto sluzbena Srbija ne krije svoje odusevljenje Handkeom, a sto je upravo proporcionalno razocaranju i povrijedjenosti na strani onih koji su se svo vrijeme suprotstavljali ratu, srpskom rezimu odgovornom za taj rat i samoj ideologiji srpskog nacionalizma koja je rat pripravljala i podrzavala. Kratak Handkeov susret s predstavnicima te opozicije u Beogradu, potanko opisan u Putopisu, zavrsio je kao nesporazum. Gospodinu piscu je bilo naporno i nelagodno, a posebno mu se nije svidjelo sto su ga ponudili Frascatijem, a ne nekim domacim vinom.
"Ovaj glupavo naivni Don Quichotte", kako ga je u Profilu nazvao Milo Dor, nasjeo je svom sirinom svog spisateljskog umijeca na najprizemnije fraze srpske propagande, posebice na onu o svjetskoj uroti protiv srpskog naroda, koju predvode njegovi veliki neprijatelji Nijemci i Austrijanci. I toga je Handke zasigurno svjestan, on zna kakvu je stetu nanio demokratskim snagama u Srbiji i kako se glupo tamo "na terenu" dao iskoristiti za svrhe nedostojne modernog evropskog demokrata - postati pijun u borbi za vlast jedne politikantske klike, Miloseviceva rezima i njegovih intelektualnih i politickih trabanata, koje nikakva instancija nece moci osloboditi odlucujuce krivnje za rat u bivsoj Jugoslaviji. Handke se zgrozio nad medijski posredovanom stvarnoscu rata, nad ispraznoscu njenih fraza, nad njenom imanentnom neautenticnoscu. U njemu je proradio onaj stari, krausovski duh kritike koji se okomljuje na frazu kao laz jezika. Ne slucajno Handkeovu odioznost najvise su navukle tzv Frontfrauen, zene-ratne reporterke. I Karl Kraus je u izvjestajima s frontova Prvog svjetskog rata najpoznatije dopisnice beckog tiska Alice Schalek vido "najgoru strahotu koja je u tom ratu nanijeta ljudskom dostojanstvu". Krausova kritika ratnog izvjestavanja, njegova ondasnja kritika medija, kako bismo danas rekli, bila je jos uvijek modernija od danasnje Handkeove. Laz medija Kraus je trazio unutar medija samih, njihovu pokvarenost u pokvarenosti jezika kojima su novinari i intelektualci baratali kao oruzjem. Handke, naprotiv, zeli medijsku stvarnost sravniti sa stvarnosccu kao takvom. Njegova naivnost i glupost, u vidu njegove da tako kazemo sistemske greske, je vjerovanje u postojanje neke izvanmedijske stvarnosti. On hoce k samim stvarima jer "... sto zna onaj koji umjesto stvari dobija pred oci samo njenu sliku", i koji ostaje bez "...stvarnog znanja koje nastaje samo ucenjem, gledanjem i ucenjem". Handke je htio istinu same stvarnosti u neposrednosti vlastita iskustva. I sto je dobio? Dobio je s jedne strane stvarnost gole srpske propagandne fraze, a s druge je iza medijski posredovanog zla rata, njemu tako neuvjerljivog, nasao banalnost svakidasnjeg zivota, srpsku, kako sam kaze, "kristalnu svakidasnju zbilju", ukratko, odavno poznatu i spoznatu banalnost zla samoga. Najniza tocka Handkeova intelektualnog pada nalazi se na onim mjestima u tekstu na kojima se on otvoreno odusevljava posljedicama koje je na realni, svakidasnji zivot srpskog naroda imao embargo. Kupujuci benzin od prodavaca koji sa svojim kanistrima i bocama stoje uzduz ceste Handke promatra "zelenocrvenozeleni mlaz masne tekucine" i otkriva u njoj "nesto odista rijetko, dragocjenost, zemaljsko blago" - iskustvo do kojeg se na Zapadu ne moze doci. I ne samo da je pozelio da se takav nacin tankiranja goriva u Srbiji sto duze zadrzi, on bi ga cak rado vidio i u drugim zemljama. Bilo kad je rijec o duhanu koji se na trznicama prodaje, skiji dakle, ili "izvornom, narodskom, uzitku trgovanja", kako ga ondje zamjecuje, Handke ne moze odoljeti a da ne zazeli da "odsjecenost zemlje sto duze potraje; da sto duze potraje nedostupnost zapadnog i ostalog svijeta robe i monopola". Posvuda neiskvaren autenticni zivot, ne samo naroda nego i kulture: u cinjenici da krcmar uzduz puta poznaje srpskog pisca Milorada Pavica ("...kao sto je gotovo citavo stanovnistvo na tom petosatnom putovanju poznalo gospodina Pavica") Handke otkriva da su Srbi citateljski narod ("ta kako bi ga mogli poznati samo s televizije"). Ima li boljeg primjera kako je od lazljivosti medija gora samo bljutava lazljivost vlastita neposredna iskustva. Ovdje u ovom potpunom intelektualnom srozavanju Handke je blizak svom hrvatskom pendantu, Finkielkrautu. Zajednicki im je kolonijalni pogled kojim obuhvacaju ratnu i zivotnu stvarnost na ovim nasim bivsejugoslavenskim prostorima. Zajednicka im je izvorna kulturpesimisticka ceznja za nepatvorenim autenticnostima s onu stranu otudjenog svijeta Zapada, s onu stranu njegove moralne, kulturne i opceljudske dekadentnosti. Zajednicko im je ne samo intelektualno tutorstvo kojim se upustaju u nasu stvarnost, nego i besprimjerna glupost kojom se daju od te stvarnosti izmanipulirati i iskoristiti za parcijalne, politikantske svrhe sasvim konkretnih ovdasnjih interesnih grupa. Ali zajednicka je i pouka koju bi iz njihovih intelektualnih promasaja valjalo izvuci - u vlastitu korist dakako: ne dati se, ne dati se ni po koju cijenu uhvatiti u njihove fantazme u kojima ljudima u ovoj nasoj stvarnosti uvijek iznova dopada uloga nedorasle djece svjetske povijesti kojoj je u svemu, ali bas u svemu potrebno starateljstvo drugih. Nista nije tako ponizavajuce kao mahati repom pred Finkielkrautima i Handkeima, nakon sto su nam tutnuli u gubicu kocku secera zbog iskazane vjerne autenticnosti i gotovo naravne nepatvorenosti. Njihova kritika Zapada i modernog svijeta uopce, posebice u odnosu prema nasem ratu, ima smisla tek onda i samo onda kada se prima sa potpunom svijescu o tome da je ratna nesreca koja nas je snasla prije svega - samoskrivljena.
