Negdje oko godine osamdesete, medju studentima filozofije u Zagrebu kruzila je neobicna anegdota. Za jednoga od uglednijih profesora Odsjeka za filozofiju govorilo se da sakriva knjige od svojih studenata. On bi, pricali su studenti, pocetkom semestra uzimao iz knjiznice Odsjeka vecinu knjiga koje su na izravan ili sporedan nacin bile u vezi s temom njegova seminara i cuvao ih do kraja semestra kod sebe. Ali ne prvenstveno zato da podigne kvalitetu svoje nastave, nego, i u tomu je poanta ove anegdote, da od svojih studenata sakrije prave autore spoznaja koje im je na predavanjima i seminarima prezentirao kao svoje vlastite ideje. Nije bitno je li anegdota istinita ili nije. Cinjenica je da su je studenti prepricavali i tako okolnosti koje ona opisuje drzali stvarno mogucima. Pod tim okolnostima medjutim zamislivo je sve osim normalnog intelektualnog sazrijevanja. Najprije nam nedostaje sam profesor. Njegova funkcija se raspala u sebi - on nije vise onaj koji upucuje na izvore znanja nego je postao prepreka na putu do njega. Kao sto knjige nestaju s javnog, svima dostupnog mjesta, i gube se negdje u nedostupnosti privatnog posjeda, tako se i javna funkcija "profesor" srozava na svoj odvec ljudski, privatni supstrat. Profesor postaje tek los covjek, mozda odvec tast i iskompleksiran, a mozda jednostavno bez talenta, kako stvar obicno stoji s jalovim epigonima i plagijatorima. Na drugoj strani medjutim raspada se i grupni portret njegovih ucenika, studenata filozofije. Nitko od njih otvoreno ne postavlja pitanje o nedostupnim knjigama, niti na bilo koji nacin javno artikulira problem. Njihova se intelektualna ambicija, ona navodno silna glad za znanjem i mudroscu zbog koje se covjek, kako kazu, odlucuje za studij filozofije, sutke povlaci pred prvom konkretnom drustvenom zaprekom i smjesta utazuje u sitnoj zlobi i licemjerju privatnog traca. I zivot tece dalje. Profesor je ostao profesor, zadrzao je svoj javni ugled i privatno zbrinute knjige, a studenti su ga nastavili javno stovati kao profesora i privatno pljuvati kao covjeka. Ipak, zapitajmo: po kojem to pravu jedan profesor zaposjeda izvore spoznaje ne pripustajuci k njima cak ni svoje studente? Po onom pravu koje proizilazi jedino iz njegova drustvenog statusa, iz njegove institucionalizirane privilegije. To pravo neupitno je profesoru, kao sto je neupitno i njegovim studentima odnosno svima ostalima, samo u onoj mjeri u kojoj u cijelom drustvu vrijedi kao samorazumljivo da je spoznaja, ljudsko znanje, stovise, kultura kao takva, nesto po svojoj naravi dostupno samo elitama, dakle nesto sto je u esencijalnom smislu odvojeno ne samo od drustva nego u krajnjoj liniji i od politike. I dalje: po kojoj to logici studenti bespomocno zastaju pred prvom drustvenom zaprekom na putu do znanja, po kojoj logici na javnoj razini presucuju problem i zasto je njihova jedina reakcija, regresija u privatni trac? - Logika njihove uzetosti jest logika straha, ali ne straha kao karakternog nedostatka slucajnih pojedinaca nego kao modela reagiranja na drustvene pojave, dakle straha ne u njegovoj psiholoskoj, nego u njegovoj socijalnoj dimenziji. U ovom konkretnom slucaju taj je strah nasao svoj izraz u, kao sto i sama rijec kaze, strahopostovanju prema instituciji profesora, kao instanciji autoriteta, prema kojoj se studenti odnose jednako neupitno kao sto se, kao drustveni subjekti, odnose i prema drugim drustvenim i politickim institucijama. Stvarna potreba, ovdje potreba za znanjem, ne usudjuje se artikulirati javno. Zato tim zesce izbija u patoloskom obliku, kao ressentiment koji se hrani privatnim ogovaranjem. Tako nastaje doduse iluzija da se na situaciju nekako ipak reagiralo, ali tek s tom reakcijom okolnosti ne samo da ostaju kakve su bile, nego zadobivaju i cvrstocu objektivne zakonitosti. Erozija zahvaca jos jedan krug odnosa. Nesposobnost tih mladih ljudi da kao studenti javno artikuliraju problem koji imaju sa svojim profesorom izraz je njihove nemoci da kao drustveni subjekti aktivno sudjeluju u konstituiranju javnosti kao takve. Ona vec tada naime, u zacetku njihova intelektualnog sazrijevanja, za njih ne predstavlja nikakav relevantan faktor. Ova slicica iz studentskog zivota nije dakle nimalo bezazlena. Cak i kao puka izmisljotina, predstavlja ona simptom konstitucijskog poremecaja unutar same hrvatske intelektualnosti. Neka pojava postaje simptom samo retroaktivno. To je poruka koju bolest salje iz buducnosti u kojoj ce se tek do kraja razviti. Isto je i s nasom anegdotom. U vrijeme kad je kruzila medju studentima, pocetkom osamdesetih, ona i nije bila nista drugo nego obicni trac, mozda vise izraz nestasluka nego prave zlobe. Da je bila i vise od toga, simptom teske bolesti, saznajemo tek danas kad se bolest neprikriveno manifestirala. Ta bolest zove se rasulo hrvatske pameti - rasap unutar same supstancije hrvatske intelektualnosti. Tek danas iz stanja tog rasula mozemo shvatiti puno znacenje tadasnje anegdote. Ona je prije svega bila sazet prikaz spontanog pobacaja te hrvatske intelektualnosti. Tek danas znamo da oni studenti filozofije i nisu imali nikakve sanse da se rode kao intelektualci. Te da su to, i ne znajuci, rekli upravo navedenom anegdotom. U toj je anegdoti naime sadrzano sve sto ubija intelektualnost u samom njenom zacetku: strah pred javnom artikulacijom vlastitih misli, prihvacanje elitnog statusa uma, regresija u privatno i kontigentno. Nesreca onih studenata, ali i njihova tipicnost, jest potpuna uronjenost u hrvatske prilike. Rijec je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina citavog drustvenog zivota, konstanta politicke prakse i opce duhovne klime. Stovise, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urodjeni kukavicluk pred autoritetom drustvenih institucija i kulturnog nasljedja, autoritetom iza kojeg ne stoji nista osim gole, nicim kontrolirane, moci politicke i duhovne elite. Rijec je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njezinom modernom demokratskom vidu, stoji njezin perverzni surogat - kosmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra losi, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada medjutim nacela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija. Te prilike bile su i ostale jace od zelje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokusaju da dohvati knjigu nije usudila ispruziti do kraja, sasusila se u svom zgrcenom stavu. A rjesenje je bilo doslovno na dohvat te ruke - u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje sto jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao "Odgovor na pitanje: sto je prosvjecenost?", Immanuela Kanta:"Prosvjecenost je izlazak covjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemoc da se covjek bez vodstva drugoga sluzi vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njezin uzrok ne lezi u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom sluzimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti sluziti se vlastitim razumom!" To je Kant drzao lozinkom prosvjecenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije cula i koja u njezinoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je danasnje rasulo hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremecaj, konstitucijska maloljetnost - rijec je o njezinoj nemoci da se zacinje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je sto zahtijeva prosvjecenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: "vlastiti um u cijelosti izloziti javnoj upotrebi." Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono sto nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao sto joj nije potrebna ni demokracija. Stovise, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek pocinje novovjekovlje, kao sto Descartesova "Rasprava o metodi" pocinje recenicom: "Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma." Nicim ogranicena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraca svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti - ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog budjenja, iza "hrvatskih proljeca" s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom "kultura narodu", s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa - ljudi koji misle da su intelektualci zato sto su isli u nekakve skole i zato sto pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo mocniji idiot moze potezati po bespucima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vreca. Intelektualac je nesto drugo. Mi znamo tocno kada i gdje se on rodio. Sijecnja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za spijunazu. Dan nakon sto je Emile Zola tesko optuzio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je vise od stotinu potpisa, medju kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti "Manifeste des Intellectuelles". Moderni evropski intelektualac radja se dakle ne samo u angazmanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromaskoj, u slucaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne drustvene kritike - to je dakle njegovo rodno mjesto. Angazman za javne interese, za povrijedjena prava i potisnute istine; kriticki refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljedja i drustvenih institucija; emfaticna vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvodjenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturjecja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovodjenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj drustva u cjelini ... te i ovima bliske osobine ne nasljedjuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga sto se zove hrvatska kulturna i politicka tradicija. To znaci da biti intelektualcom u Hrvatskoj danas znaci biti na neki nacin nezakonito dijete te tradicje i tih hrvatskih prilika. Biti dakle izrod, bastard.
