Komentirajuci na press-konferenciji u Becu vojnu akciju hrvatske drzave u bivsoj srpskoj krajini jedan clan Hrvatskog helsinskog odbora rekao je da je ta akcija s pravnog stajalista potpuno u redu, ali da ona ujedno predstavlja moralni disaster.
Njegove rijeci najbolje su opisale odnos koji vecina vanjskih promatraca ima prema vojnoj reintegraciji donedavno okupiranih dijelova RH. Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Hrvatske da ostvari suverenitet nad cjelokupnim svojim podrucjem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje moralni karakter te akcije. Slike hrvatskih vojnika koji se u Kninu ni pred kamerama stranih televizija ne ustezu od otvorene pljacke, nizovi do temelja spaljenih srpskih kuca i naposljetku scene masovnog egzodusa Srba, vise su od usputne mrlje na blistavoj vojnoj pobjedi. Taj dojam ne mijenja ni cinjenica da hrvatska politicka scena, najveci dio hrvatske javnosti i najvjerojatnije gotovo sve ono sto u RH sebe dade nazivati pucanstvom ne vidi nikakav moralni problem u vojnom zaposjedanju krajine. Prihvatiti taj stav znacilo bi pristati na logiku onog slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato sto je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato sto je on slijep.
Tomu nasuprot dade se argumentirati teza da je moralni problem danas najvazniji hrvatski problem.
O cemu je rijec? S cisto drzavnopravnog aspekta ne moze se naime dovoditi u pitanje pravo hrvatske drzave da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je medjunarodno priznata. U tom smislu akcija hrvatske egzekutive je legalna. To medjutim jos uvijek ne znaci i da je ona legitimna. Juristicko-eticko nacelo legitimnosti ukljucuje naime i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka - dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog drzavnog cina. Ovdje naime odlucujucu ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i drzavu i njeno pravo.
Rijec je o problemu koji je uocio jos Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se takodjer upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se postuje odnosno provodi zakon. To u nasem slucaju konkretno znaci da nam ne moze biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena "vojno-redarstvena akcija Oluja".
Da li se naime u tu akciju krenulo zato da se na cijelom teritoriju RH uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli srpski teroristi i JNA, da se dakle vrati pravna drzava koja bi svim gradjanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva ona prava koja im garantira hrvatski ustav, da se dakle svim ljudima ondje garantira sigurnost njihove imovine i njihova zivota, ali i da se kazne svi pocinjeni zlocini i uspostavi red dostojan zivota u normalnom evropskom drustvu na kraju dvadesetog stoljeca. Ovo bi svakako bio motiv one drzave koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autenticnim demokratskim nacelima, u ideji drzave koja promice i stiti najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na sto se prema zakonima obvezala.
A sto ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konacno rijesi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U prilog ovoj mogucnosti najprije govore ona zbivanja na oslobodjenom podrucju koja su potakla moralno zgrazanje vanjskih promatraca, na prvom mjestu vec spomenute pljacke i paljevine. Nazire se naime neugodan paradoks. RH argumentira Oluju pred svjetskom javnoscu na prvom mjestu njenom legalnoscu - rijec je o neospornom pravu drzave da protegne svoju vlast na sve dijelove svog teritorija. A zatim u svjetskoj javnosti prezentira slike hrvatskih vojnika i policajaca koji ukoliko vec sami ne pale i ne pljackaju barem ne sprijecavaju druge da to cine. Hrvatska je dakle povratila vlast nad doticnim teritorijem zato da tu vlast ne bi vrsila, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uopce! Hrvatska se drzava ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Ona pokrece ratnu masineriju u ime zakona, da bi potom taj zakon ili sama gazila ili potpuno ignorirala. Ona se poziva na pravo suverenosti proizaslo iz volje hrvatskog politickog naroda, da bi taj politicki narod srozala na podivljalu rulju koju niti umije niti hoce kontrolirati. Njen poredak je dakle opci nered, njena vlast je bezvlasce, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najvisi drzavni interes, interes je njena samoukidanja kao drzave.
Ne! "Vojno redarstvena akcija Oluja" nije legitimna. Stovise, ona naknadno opravdava srpske pobunjenike dajuci im napokon dovoljan razlog za pobunu, razlog kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila. Ali ujedno im pruza i razlog njihova kompletna egzodusa. U tom smislu Srbi nisu pogrijesili sto su otisli. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne moze zaliti, koliko god sudbine pojedinacnih pripadnika ovog naroda bile tragicne. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta dogadja im se ono sto su cinili drugima, protjerani su kao protjerivaci, opljackani kao pljackasi i popaljeni kao palikuce. Stvar stoji puno gore. Oni naime u cjelini odlaze zadovoljni. Gube doduse zauvijek svoj zavicaj i sve materijalne stecevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat nesto mnogo dragocjenije - osjecaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotovornu postedu od suocenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vodje koje su tako slijepo slijedili.
Oluja junacke hrvatske egzekutive ucinila je cudo. Od najgoreg srpskog demagoskog olosa, od neodgovornih glupana i ratnih zlocinaca, od svih onih Martica i Babica, Mladica i Karadzica, od Cosica i Milosevica, Oluja je u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare srpskog naroda. I cijelom tom narodu ponovo je pruzila ono od cega on navodno zivi - poraze i seobe. Kazu da je u konkretnoj vojnoj izvedbi Oluje planski omogucen izlazak Srba, da nigdje nisu, iako je bilo vojno moguce, do kraja okruzeni i da im je svugdje ostavljen izlaz za kompletno povlacenje. Ona moralna odstupnica koju im je Oluja stvorila daleko je vaznija. Sa svakom opljackanom i zapaljenom kucom, sa svakim kamenom bacenim na kolonu i pljuvackom koja je pala na obraz izbjeglica vracalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili.
U tom smislu ne mozemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji tog naroda. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalisticka bescutnost kojom taj narod prima udarce, samorazumljiva spremnost na zrtvovanje ne ostavljaju medjutim nikakva prostora za suosjecanje ili uzivljavanje. Srpski osjecaj moralne satisfakcije nije nista manje iluzija od hrvatske trijumfalisticke euforije. Cinjenica da jedna sasvim legalna vojna pobjeda biva dozivljena kao moralni disaster, dakle, u krajnjoj liniji kao dogadjaj koji, premda legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne moze zanemariti nego odlucujuce utjece na karakter samog dogadjaja i na kompletnu ocjenu povijesnog znacaja uspostave hrvatske drzave. I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog dogadjaja ne lezi samo u djelima i nedjelima samih aktera, a jos manje u tome sto oni sami misle o svojim cinima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki dogadjaj izdvojio kao povijesni potrebno je jos nesto. Potrebno je da nezainteresirani promatraci, izvanjska publika dakle, prepozna u tom dogadjaju neko, kako bi Kant rekao, "napredovanje prema boljemu" i to ne u individualnom smislu, nego u smislu "tendencije ljudskog roda u cjelini&". Tek dakle ako ta izvanjska publika, u nasem slucaju to je evropska i svjetska javnost, ne imajuci nikakva posebna interesa, s odusevljenjem pozdravi neki dogadjaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle opcecovjecansku vrijednost, tek onda ce to zbivanje steci karakter doista povijesnog dogadjaja, tek onda ce sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Rijec je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje Oluji.
Ali ne samo Oluji. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave hrvatske drzave. Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u cemu je hrvatski politicki narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog politickog djelovanja. Cak ni u pokusajima samoreprezentacije pred svjetskom javnoscu, dakle cak ni tamo se volja za hrvatskom drzavom nije argumentirala iz ideje demokracije. Predsjednik Tudjman je jos pocetkom 1991, na jednom predavanju u Becu, zapadnom svijetu objasnio tko je on i sto zapravo zeli. Istaknuo je tri vazna momenta: prvo, komunisticki socijalizam srusen je ne pod utjecajem individualne liberalne demokracije, nego snagom demokratskog nacionalizma, drugo, ono sto je sada povijesno na dnevnom redu jest novi val nacionalno-demokratskih revolucija; i trece, komunisticka doktrina i komunisticko-socijalisticki pokreti u velikoj su mjeri pridonijeli "razvoju pokreta za nacionalno oslobodjenje i cak nastanku suverenih drzava".
Dakle, ne anemicna ideja demokracije nego surovi vitalizam nacionalizma, ne mirna demokratska reforma, nego nacionalna revolucija, ne prekid s komunistickim totalitarizmom, nego kontinuitet s onim najboljim u njemu - nacionalistickim pokretom. Komu tada nije bilo jasno sto nas ceka, taj je ujesen iste godine iz predsjednikova pera mogao procitati da je jedini nacin rjesenja jugoslavenskog problema "humano preseljenje stanovnistva". U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta cudjenju nad onim sto se dogadja.
Ali nema mjesta ni samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne drzave na citavom teritoriju RH, nego konacno rjesenje srpskog pitanja. Ali to takodjer znaci i ovo: takozvano srpsko pitanje nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideoloski konstrukt oko kojeg se kristalizirao hrvatski nacionalni pokret.
Sto to napokon znaci? Da Srbi nisu bili nikakva imanentna prepreka hrvatskoj drzavi, nego upravo osnovni pokretacki motiv njene uspostave - kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politicki, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski... Drugo, kroz cije se iskljucenje konstituirao danasnji hrvatski identitet. Cinjenica da su Srbi u Hrvatskoj bez greske odigrali ulogu koju im je namijenila hrvatska ideologija jednako je malo slucajna kao i cinjenica da su Hrvati brutalno obracunavajuci sa Srbima kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljastva i civilizacijske regeresije dosli upravo u ono stanje koje su htjeli ukinuti - stanje bezakonja, divljastva i civilizacijske regresije.
Zato ce srbizacija Hrvatske kulminirati onog trenutka kad iz Hrvatske ode posljednji Srbin.
Dojam da je ovdje rijec o nekoj vrsti folie à deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja hrvatske i srpske strane, dojam da je tijek dogadjanja rezultat nekog konkretnog dogovora politickih elita ne proizlazi iz slicnosti u onomu sto su Hrvati i Srbi posljednjih godina cinili, nego upravo u identicnosti u onome sto nisu ucinili - ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje politicko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Stoga ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj tocki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k opcecovjecanskom boljitku.
Stoga, sto se hrvatske drzave tice, koliko god to zvucalo paradoksalno, mozemo reci da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje jos je uvijek slika apsurda - slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti.