Mozda jos uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, u uzgrednim aluzijama, a potom sve bucnije, kao prvorazredna senzacija, cinjenicna istina o razmjerima zlocina pocinjenih u ovom ratu probila se u javnost. Maglovit mucni dojam o onoj drugoj, neherojskoj strani rata dobio je jasnije konture. Na gruboj i jednostavnoj skici iskrsli su detalji: toponimi egzekucija, masovne grobnice, konkretne metode mucenja, silovanja, ubijanja i naposljetku imena i prezimena vjerojatnih pocinitelja. Pocela je velika repersonalizacija rata. I dok nacija iz anonimnosti kolektivnog podviga jos uvijek revno izvlaci nove i nove junake obecavajuci im besmrtnu slavu, sa svojim zlocincima ta ista nacija ne zna sto bi otpocela. Ovoga puta medjutim nije izvjesno da je na izlazu iz labirinta moguce mimoici vlastite zlocine. Postoji jedan primitivan nacin dresure nekih zivotinja. Psu ili macki koji bi se uneredili na nezgodnom mjestu gazda bi zabio njusku u njihov izmet i dobro ih izudarao. Nesto slicno su Amerikanci cetrdeset pete cinili u pobijedjenoj Njemackoj. U netom oslobodjene konclogore dovodili bi lokalno njemacko stanovnistvo i suocavali ga s gomilama leseva, s onim sablasnim, izgladnjivanjem sasusenim truplima. Bio je to pokusaj americkih oficira potresenih istim prizorima da naivno i brzopleto doskoce sveprisutnom izgovoru svjedoka/pocinitelja: nismo znali. Te su ovim tihim i diskretnim susjedima tvornica smrti zabijali nos u smrad zlocina koji bi bez njihove sutnje i sljepila, bez njihova "neznanja" bio neizvediv. Posljednji slucaj u kojem je hrvatsko drustvo na otkrice zlocina reagiralo na tradicionalan nismo znali - nacin bila je Jazovka. Kosturima iz ove jame medjutim ni u jednom trenutku nije dana sansa da u kolektivnoj svijesti postanu ono sto su realno bili - zrtve ratnog zlocina. Nije postavljeno pitanje konkretne, osobne odgovornosti za taj zlocin, zlo Jazovke nije sagledano u cinjenici da je nad njom bez ikakva suda provedena jedna zlocinacka egzekucija, a jos manje se pitalo za onaj masovni gradjanski kukavicluk koji je gotovo pola stoljeca osiguravao ne samo sutnju o ovome zlocinu, nego i servilno idealiziranje one totalitarne vlasti koja je zlocin skrivila. Heureka efekt koji je s otkricem kostura u Jazovki zahvatio siroke narodne mase nije bio znak spoznaje lazi totalitarnog drustva, kako se zelio predstaviti, nego laz o vlastitoj ulozi koje su te siroke narodne mase odigrale u njemu. Jazovka je, kao jama palih komunistickih andjela, postala tada najvece ideolosko cistiliste u Hrvatskoj. U nju su usle nebrojene divizije Titovih komunista i Jugoslavena, da bi iz nje izasle nepregledne falange iskrenih krscana i drzavotvornih Hrvata. Tako simbolicki potrosena ostala je Jazovka ono sto je i bila - mjesto slijepe zlocinacke osvete, nad kojim se ponovno zaziva slijepa zlocinacka osveta. Mi, svjedoci danasnjeg rata, necemo moci reci cak ni to da nismo znali. Nas nitko nece morati scepati za okovratnik i zabiti nam nos u vlastiti moralni izmet. Mi se u tom izmetu valjamo ko svinja u kaljuzi i, kako se cini, nije nam nista neugodnije no njoj. Dakle mi ne samo da znamo za zlocine pocinjene u ime nasih najvisih nacionalnih ideala, nego mi i znamo da znamo, a to znaci u konkretnom hrvatskom slucaju, da hrvatsko drustvo, zahvaljujuci hrvatskoj javnosti, zna da hrvatska drzava zna za zlocine, poznaje pocinitelje i ne cini nista protiv njih. Stovise, cak su i sami pocinitelji do u najsitnije detalje opisali svoje zlocine, skidajuci s njih i posljednju crtu tajanstvenosti. Sve je dakle do kraja transparentno, sve se zna, ali to nema nikakvih posljedica i nista ne mijenja na samoj stvari. I dok drzava cinicno egzercira nadmoc svoje samovolje, pravo koje si je sama uzela, da cini ili ne cini sto joj je volja, ne podnoseci nikomu racuna za to, hrvatsko se gradjansko drustvo u svojim najistaknutijim reprezentantima, vecini intelektualaca, natjece u smisljanju sve nevjerojatnijih strategija potiskivanja. Drustveni razum prijeko potreban u suocavanju kolektiva s vlastitim zlocinima uludo se trosi u stupidnim racionalizacijama. Za Hrvatsku je u tom smislu karakteristican slucaj rusenja Mostara, konkretnije mostarskog Starog mosta. Taj nedvojbeno hrvatski zlocin, sasvim u rangu srpskog razaranja Vukovara, jos nije dospio do hrvatske savjesti, a kamoli do hrvatske pravne drzave. Nezaboravnu tezu novinara Jure Ilica, objavljenu neposredno nakon samog rusenja, da je most naime srusio rat, danas zamjenjuju jos sumanutije tvrdnje o vinovnicima ovog zlocina. U zadnjem broju Vijenca, Grozdana Cvitan doslovno porucuje ovo:
"... zaista ne znam tko ga je srusio, ali je sigurno da su to napravili oni koji su ovaj rat na Balkanu poceli. Amerikanci, koji su preko svoga veleposlanika u Beogradu i gospodina Bakera porucili kako ce poduprijeti cjelovitu Jugoslaviju.«
Ove rijeci valja imati na umu kad jednom cujemo od Klare Mandic kako je Vukovar razorio vatikanski kler, ili kad ce nam jedna Biljana Plavsic objasniti kako su Sarajevo unistili ti isti Amerikanci jer su podrzavali cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Nije nimalo slucajno da i mi nasu Grozdanu za trku imamo. A jos manje je onda slucajno da nam je upravo ona amnestirala Srbe od optuzbe za otpocinjanje rata u bivsoj Jugoslaviji. Postoji jedna iluzija, sveprisutna u Hrvatskoj, da bi preuzimanje odgovornosti za zlocine koje je u ratu skrivila hrvatska strana dovelo u pitanje navodno posve jasnu generalnu tezu o krivnji za rat u kojoj je Srbija agresor, a Hrvatska nevina zrtva. Dovesti dakle hrvatske zlocince pred hrvatske sudove, obestetiti sve njihove nevine zrtve, simbolicki demonstrirati kajanje i zatraziti javni oprost, to bi, prema ovom shvacanju, vodilo izjednacenju zrtve i agresora, potkopalo ionako slabe hrvatske politicke pozicije u odsudnom trenu pred konacno razrjesenje drame, gurnulo nas u balkansku jamu u kojoj su svi jednako nepodnosljivi divljaci i zlocinci, ukratko, nesto takvo bio bi egzemplarni cin veleizdaje. Ne postoje medjutim nikakvi racionalni argumenti koji bi potkrijepili ovakve tvrdnje. Vec i povrsan uvid u cinjenicni materijal o zlocinima na prostoru bivse Jugoslavije govori nesto sasvim drugo. Uzmimo kao primjer neke cinjenice iz nedavno objavljenog "Konacnog izvjestaja Komisije eksperata oformljene po nalogu Rezolucije 780 (1992) Vijeca sigurnosti UN". Komisija je utvrdila postojanje 187 masovnih grobnica na podrucju bivse Jugoslavije. Za 87 grobnica nije ustanovljena odgovornost ni jedne od sukobljenih strana. Od preostalih, za njih 81 okrivljuju se Srbi. Hrvatima se na teret stavljaju 16, a Muslimanima 5. Ove cinjenice u osnovi uopce ne proturjece opcem dojmu o odgovornosti za ratna zlodjela. Stovise, krivnju ne izjednacuju, nego je izgleda raspodjeljuju prema stvarnim zaslugama. Dva primjera iz slucaja masovnih grobnica, koja je iz obimnog izvjestaja Komisije izdvojilo i citateljstvu prezentiralo beogradsko Vreme, takodjer potvrdjuju ono sto hrvatska javnost vec zna i sto ni u kojem slucaju ne sugerira jednakost u krivnji izmedju hrvatske i srpske strane. U grobnici na poljoprivrednom dobru Ovcara nalaze se ostaci oko 200 ljudi, uglavnom onih koji su se u studenom 1991, kad su srpske snage zauzele Vukovar nalazili u gradskoj bolnici. Srbi nisu dopustili rad ekspertnom timu Komisije trazeci da se najprije ispita slucaj Pakracke Poljane. To je ucinjeno, i ondje je u devet odvojenih grobnica pronadjeno 19 leseva. Za zlocin u Pakrackoj Poljani tereti se hrvatska strana. Zanimljiv detalj: Komisiji je sugerirano, vjerojatno od strane Srba iz okupirnog dijela Hrvatske, kako Pakracka Poljana krije i vise od 1700 zrtava. Stoga se ekshumaciji pristupilo seriozno (iskopana je 71 rupa), no cini se da je brojka od 19 zrtava konacna. Ta dva primjera zorno pokazuju ne samo stvarni nesrazmjer u zlocinima dviju strana, nego svjedoce i o neuspjelom pokusaju jedne strane, srpske, da umanji vlastito zlodjelo preuvelicavanjem zlodjela druge strane. Ta druga strana, hrvatska, po svemu sudeci nema nikakva razloga bojati se istine i pravde. Stovise, trezveni razum vidi samo korist od jednog takvog rasciscavanja pravne i moralne situacije u kojoj se naslo hrvatsko drustvo. Pa ipak, hrvatski gradjani kao da nemaju nista protiv svjesnog suzivota sa zlocincima. Oni u bescutnoj ravnodusnosti cekaju da pored njihove vlastite drzave, zelja za kojom je navodno bila osnovni pokretac citave njihove povijesti, da pored dakle njihovih hrvatskih zakona, hrvatskih sudaca, hrvatske policije i hrvatskih zatvora, pored hrvatske savjesti i hrvatskog morala, neka druga, strana, instancija obavi taj prljavi posao i pred njihovim, nasim, nosevima ocisti nas vlastiti hrvatski smrad. Ima li veceg ponizenja za hrvatski narod od cinjenice da ce njegove zlocince na odgovornost pozvati tuzitelj iz Juznoafricke republike i to pred sud u Haag? Gdje su sad one silne mase kojima bi pjena bijesne odlucnosti izbijala na usta kad su ih vodje huskale hrvatskom puskom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom dzepu? Sto su zamukli, kamo su nestali sada kad hrvatskog zlocinca treba dovesti pred hrvatski sud? Zavukli su se, sve te silne junacine, u oklop svoje intime, gdje sebi u bradu naricu nad gorkom sudbinom njih samih i njihova naroda, poluglasno psuju vlastodrsce, ogovaraju one koji su drustveni kaos bolje iskoristili od njih samih i cekaju da ih netko drugi iznova oslobodi tih okova, ponovno ucini od njih heroje povijesti, odabrane ostvaritelje tisucljetnih snova. Njihova ravnodusnost kojom podnose sramotni zivot sa zlocinom ona je ista ravnodusnost kojom su gotovo pola stoljeca sutjeli o kosturima iz Jazovke i kojom danas mirno prolaze pored susjedove minirane kuce, ili prognanickog logora, punog nesretnih hrvatskih pehista. To je ona ista ravnodusnost u cijem toplom okrilju je tako dobro uspijevala harmonija najplemenitijih nacionalnih ideala i one, s koljena na koljeno prenosene najsirovije sovinisticke mrznje. Velika povijesna uloga malog hrvatskog covjeka na koncu se uvijek svodila na ulogu kakvog sitnog statista koji vise zabunom no dramaturskom logikom stupa na scenu hamletovske tragedije kad je ta tragedija onim poznatim pokoljem vec skoncala i kad na toj sceni nije za vidjeti vise nista osim jezovite hrpe leseva. I tad medju tim lesevima zapocinje autenticna drama hrvatskog covjeka, kao drama vjecnog iscekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja ce umjesto njega razrijesiti njegov problem.