"I am an artist and I am not guilty",citira hrvatski knjizevnik Borivoj Radakovic, "staru dobrupunkericu Patti Smith", pokusavajuci se obraniti od rigidnog napadaVecernjakova rodoljubnog zanovijetala Milana Ivkosica. Najprije,za sto ga je optuzilo? U cinjenici da je na scenu Jazavca/Kerempuhapostavljena Radakoviceva komedija Dobro dosli u plavi pakao, Ivkosic je otkrio nastavak stare, dobro nam poznate zavjere Srba protiv Hrvatske.U kontekstu najnovijih izjava Milana Djukica, predsjednika Srpskenarodne stranke - "nije, kaze, spreman pucati u svoga brata"- opiranja upravitelja kazalista Duska Ljustine promjeni imena Jazavacu Kerempuh, pri cemu taj Dusko Ljustina, kako nam otkrivaIvkosic, vuce podrijetlo od oca Srbina, dopusteno je u istom kazalistuuprizorenje djela "jednog drugog Srbina, sina srpskog oficira",Borivoja Radakovica. Taj sad Borivoj Radakovic koji je poceosvoju karijeru u zloglasnom casopisu za kulturu Oko, kad je taj casopisvodio Goran Babic, koji danas hrabri srpske agresore, a onda jekao urednik Oka cinio ono sto danas cine cetnici u Hrvatskoj, dakle tajsin srpskog oficira Borivoj Radakovic, taj JNA-estet i zvezdas,pise jedan kazalisni tekst u obranu imena Dinamo i podrzava navijacei javnost u protivljenju predsjedniku Tudjmanu. Stovise, brani nekakvezagrebacke vrijednosti pred nasrtajem agresivnih provincijalaca, cemu nasjedajune samo Bad Blue Boysi, nego se njome daju ganuti do suza i nekipisci, reziseri, stari Dinamovi igraci, treneri, ukratko javnost zagrebacka,hrvatska, mediji, svi pljescu toj predstavi i cak joj dodjeljuju nagrade.Ivkosic se medjutim ne da zavesti ni zbuniti. "Kultura i sportsu podrucja u kojima se ne puca mecima, ali se puca iz drugog oruzja",kaze i napinje luk.
Strijela je odapeta. Radakovic pak, s druge strane, misli da on nije ona prava meta, da Ivkosiceva strijela hita ka pogresnom cilju. "Ne, to nisam ja!", pokusava se braniti. Tako on nije onaj zli Srbin jer je sve te srpske zlocince, cetnike/koljace, srpske politicare javno poslao u picku materinu; jer s onim Goranom Babicem godinamanije razgovarao, dok je zbog istoga trpio najruznija ideoloska maltretiranja;jer je u Oku dao otkaz jos 1988., a uostalom, i svi drugi, pa i danas najveci Hrvati, ukljucujuci samog Ivkosica, objavljivali su u tom istom Oku; jer je veoma mnogo pisao protiv JNA i prokazao istu kao huntu; jer je njegov otac, taj srpski oficir, od 1968. bio u mirovini i jer je on, Radakovic, jedan antimarcijalist, antimilitarist i pacifist koji je isao u osnovnuskolu "Kruge II" na Trnju, a zatim jos i u gimnaziju i na fakultet, sve to u Zagrebu i na zagrebackom asfaltu, a uz rock and roll, plesnjake i sve ostalo; jer se, iako pacifist koji je javno porucio kako se neceodazvati ni na ciji poziv i ni pod ciji stijeg, prijavio par mjeseci kasnije u dobrovoljacku jedinicu Drustva hrvatskih knjizevnika; jer Djukicane poznaje, a Milosevica ne voli; jer nije zvezdas, nego je samo simpatiziraodavno jednog igraca istog kluba i jer je zaljubljenik u plavu boju te zajedno s Bad Blue Boysima glasno pjeva "Dinamo, ja volim"; i jer jenaposljetku taj Ivkosic jedan toboznji kulturnjak, a zapravo samozvani policajac i nadripoliticar, dok je on, Radakovic, napisao knjizevno djelo, a knjizevna djela ne ruse drzave, daleko bilo, nego se pisu iz plemenitijihpobuda, kao sto je Radakovicevo nadahnuce - "cestito nastojanje zagrebackih mladica na svom identitetu i dignitetu". I to bi bilo to.
Ovdje Milan Ivkosic u ulozi hrvatskog Herakla koji se usred Zagreba dohvatio sa stoglavom srpskom hidrom, a ondje Borivoj Radakovic, koji tvrdi da je sve to jedna zabuna, da on nije ta otrovna srpska hidra i uopce da nije nikakva divljac za odstrel nego jedno malo pitomo janje, nevino kao sto nevin moze biti samo kakav pisac - "ja sam umjetnik i nisam kriv". Ta kvazipolemika ostaje nazalost komedija zabune ionda kad u njoj prepoznajemo cinjenicnu tragicnost: krvozednog lovca, progonjenudivljac i nasu danasnju hrvatsku kulturu kao revir politicke i ideoloskehajke u kojoj se svatko, ali doslovno svatko, moze naci pod rezimom slobodnogodstrela. Jednom odapete, strijele ovdje pogadjaju. Tko im se pokusa izmaknuti, svoju, i nasu zajednicku tragediju samo ce uciniti smijesnom. Zabuna je medjutim, sadrzajno negdje drugdje. U naizgled sitnom detalju. Bad BlueBoysi su za Ivkosica "djeca", "navijacka neduznost","neduzna mladez", a u Radakovicevoj obrani oni postaju "cestiti zagrebacki mladici".
Nije li to cudno? I proturjecno! Ne bi li ti mladici i ta djeca trebali biti ono za sto se sami smatraju, naime zli, bad, a ne good Blue Boys? Idemo redom. Bad Blue Boysi najprije su zli u fantaziji koju imaju o samima sebi, dakle u vlastitoj imaginaciji. Oni sebe doista vide kao zlocestu djecu s margine drustva, kao element vise ili manje ritualiziranog neprijateljstva prema tom drustvu. Image opozicionarstva i disidentstva, koji sami njeguju, bitna je tocka u njihovu idenitetu. U onom smislu u kojem drzava razumije sebe kao instanciju reda i organizacije, dakle u fantaziji svojih predstavnika, od politicara do sportskih novinara drzavne televizije, Bad Blue Boysi su faktor drustvenog nereda. Kaos, anarhija, nasilje, neodvojivi su od njihove biti. Kao domaca verzija internacionalnog nogometnog huliganstva, Bad Blue Boysi su drustvena devijacija koju valja ispraviti, ako je nuzno i represivnim mjerama. Drzava ih dakle vidi takodjer kao zle. Naposljetku, Bad Blue Boysi su ono sto kaze njihovo ime, dakle zli, i za one njima jednake, predstavnike drugih, konkurentskih navijackih plemena, a samo olicenje zla oni su bili i vjerojatno ostali upravo u ocima zvezdasa. Dakle, njihova drzava i njihovi navijacki konkurenti vide Bad Blue Boyse onako kako ovi vide sami sebe, naime kao zle.
Za koga su onda oni dobri, u cijem se to pogledu ovi opaki huligani pretvaraju u neduznu djecicu velegradskog asfalta? Bad Blue Boysi su neduzna mladez samo u ocima huligana beskonacno veceg i jaceg no sto su oni sami. Oni su dobri plavi djecaci samo sa stajalista zla neusporedivo veceg no sto je njihovo. Zli plavi decko zagrebacki, taj sitni prigradski stemer, kampanjski bukac i prigodni siledzija milo je dijete upravo za danasnju hrvatsku drzavu koja pravno stiti i zaposljava djecoubojice, koja uokolo, po susjednim drzavama vodi svoje male, neuspjesne, ali zato i te kako krvave ratove, koja vuce za nos stotine tisuca ljudi, zrtava njezine vlastite lakomislenosti i nekompetentnosti, koja se na racun trecih pokusava nagoditi s prvoklasnim zlocincima koji su nju samu ponizili, orobili i unakazili. Ako postoji neka razlika izmedju onog gradjanina koji je u polumraku kakve trnjanske ulicice za skupe pare otkupio od lokalnog huligana komad obicne cigle i hrvatskog naroda koji je platio svoj medvedgradski monument ili redovito placa svoju drzavnu televiziju, onda je ta razlika tek kvantitativna. Uopce, sto je krsenje javnog reda i mira naspram osnivanja nove drzave?
Sada je valjda jasno s kojeg se to motrista Bad Blue Boysi ukazuju Ivkosicu kao neduzna djecica. Njegova pozicija jest pozicija drzavnog huligana, huliganstva podignutog na razinu drzavne politike koju on Ivkosic zastupa sudjelujuci u jednom izuzetno vaznom segmentu njezine aktivnosti - stvaranju i podrzavanju atmosfere linca, iznoseci tako na vidjelo realni supstrat slavnog tisucljetnog sna - sirovi sovinizam. Zasto je medjutim upravo Radakovic morao postati metom? Zato jer on takav kakav jest provaljuje cijelu pricu o Srbima kao stranom elementu na hrvatskom nacionalnom organizmu. On tu pricu, nezamjenjivu u konstrukciji hrvatskog drzavotovorstva, prokazuje u samoj njenoj ideoloskoj istini. Radakovic naime nije nista od onoga sto bi Srbin morao biti. Stovise, on je susta suprotnost onoj primitivnoj balkanskoj seljacini koja nas je tlacila ne dopustajuci nam da postanemo ono sto smo oduvijek bili, navlastiti pripadnici zapadne, europske civilizacije. U svojoj urbanosti i modernosti, sa svojom iskonsko hrvatskom kajkavstinom i esencijalnim purgerstvom postao je odvec slican fantaziji koju Hrvat ima o samome sebi, a da bi to moglo ostati nekaznjeno. On postaje omrazeni Srbin upravo zato jer se tako provokativno, tako ekscesivno ne razlikuje od Hrvata. Radakovic je egzemplarna zrtva. Njegov slucaj je poruka rezima: nema tog hrvatstva koje ce zastititi covjeka od sudbine Srbina u Hrvatskoj - sudbine paradigmatskog drzavnog neprijatelja. Iluzija da moze uteci toj sudbini cini Radakovicevu obranu kontraproduktivnom. To najbolje dolazi do izrazaja u cinjenici da su Bad Blue Boysi i za njega, kao i za Ivkosica, "cestiti mladici". Ali iz dijametralno suprotnog razloga. Oni su naime bili spremni prijeci preko Radakoviceva srpstva.
"Istinabog, bolje bi bilo da je Dobrodosli u plavi pakao napisao Hrvat, ali da su svi Srbi kao Boro, ovog rata ne bi bilo",
citira Radakovic jednoga od njih, misleci da njihovom miloscu moze kupiti milost hrvatske drzave. Bad Blue Boysi su dakle dobra djeca za oba kraja batine, za drustvenu moc koja ne zna vise ni za kakva ogranicenja, ali i za drustvenu nemoc koja misli da jos moze zasluziti kakvu milost. Njihova je istina ipak s onu stranu dobra i zla. Ona je istina samog drustva cijom scenom u glavnoj roli dominira ta batina bilo u prvom planu, bilo u nevidljivoj svenazocnosti. Na toj sceni BBB su pik zibneri, jedan koliko beznacajan toliko i manipulabilan faktor. Ignorirajuci upravo te drustvene uvjete svoga slucaja Radakovic u svojoj obrani pred citavom javnoscu ponovno egzercira ono zbog cega je i postao slucaj - svoju drustvenu nemoc. U samoj predstavi medjutim, on je zlim plavim deckima odista vratio njihov identitet navijackog plemena, identitet koji su izgubili u onom razdoblju idile koja je nakratko zavladala izmedju njih i drzave. I to tako sto obnavlja, ne samo u inzistiranju na imenu Dinamo, njihov kult disidentstva, sto ih prikazuje onakvima kakvi bi oni u vlastitim fantazijama htjeli biti - nepokoreni, divlji, neprijateljski prema svakoj vlasti, ukratko zlocesti. Ali ih je ujedno iz njihova autenticnog subkulturnog miljea, ulice, premjestio u kazaliste i izrucio uzivanju nacionalne kulturne elite.
Ovi pak u Bad Blue Boysima nikada nisu prepoznali autenticnu kulturnu pojavu, ozbiljan izazov njihovoj tradicionalistickoj kulturi. Naprotiv, u subkulturnim pojavama vidjeli su samo manifestaciju vlastite politicke volje za ciju artikulaciju nikada nisu imali dovoljno gradjanske hrabrosti. Njihova frustracija, nemoc da se otvoreno angaziraju za svoje gradjanske ideale, i da riskiraju svoju elitnu poziciju nalazi svoju kompenzaciju u teatarskom aplauzu zlim plavim deckima. Reprezentant elitne nacionalne kulture, taj vjeciti kibicer drustvene drame dobio je natrag svog junaka, svoje milo dijete uvijek spremno da izgubi zube i ne samo zube za njegove slobodarske ideale.
A hrvatski knjizevnik Borivoj Radakovic? Njegov paradoks je sljedeci: kad je izazvan kao gradjanin on se poziva na nekakvu apriornu artisticku neduznost te se opravdava za ono za sto nije kriv, za cinjenicu na primjer da je sin srpskog oficira. Ali nije u stanju otvoreno i hrabro, kao odgovorni gradjanin, odgovoriti kritikom one drustvene situacije koja od njega, i ne samo njega, cini nevinu zrtvu. Namjesto drustvene kritike on se kurci bez pokrica. Pa javno salje u picku materinu srpske zlocince i ostale njihove balkanske ekvivalente. Kao da se drustveno zlo dade jednostavno otpickariti! Naprotiv, kada nastupa kao umjetnik, on divlju subkulturnu pojavu kroti na kazalisnim daskama i servira je frustriranoj nasladi upravo onog gradjanskog konformizma i oportunizma bez cije kolaboracije nikada naseg Radakovica ne bi ganjali po novinama kao kakvo sugavo pseto. Borivoj Radakovic bi htio u danasnjoj Hrvatskoj ostati nevin. Kao umjetnik, kako mu preporuca Patti Smith. Jedan od najvecih punkera devetnaestog stoljeca, Hegel, porucio bi mu nesto pametnije:
Samo kamen je nevin, Radakovicu!
