Posljednjih tjedana reaktualizirana je kritika kako je arkzin "postao kritizerski", kako pojedini tekstovi nisu "utemeljena kritika" vec "kritizerstvo", kako je to "samo sebi cilj"!
Spocitava nam se kriticki diskurs koji imamo prema svijetu i zbivanjima oko nas, ali i prema nama samima. Nazivaju nas negativcima, kritizerima, kontrasima
Na isti nacin nedavno se u rubrici pisma citatelja u jednom tjedniku jedna politicka opoziciona stranka od napada branila tezom koja je u naslovu sumirana recenicom kako su kriticni ali ne i kritizeri!
Sve to podsjeca na teze iz razdoblja socijalizma o tome kako nam je potrebna kritika, ali konstruktivna a ne destruktivna! Kako je kritika dobra i pozeljna, ali kritizerstvo je destruktivno!
Naravno, u takvim slucajevima uvijek je rijec o tome da se zagovaranjem "konstruktivne kritike" zeli sprijeciti svako kriticko razmisljanje. Konstruktivna kritika bi bila ona kritika koja nije kriticna prema objektu svog kritiziranja. Nemoguca kritika dakle.
Kritika je uvijek negativna, uvijek destruktivna, jedino je iz kriticke destrukcije - tj. dekonstrukcije objekta kritike - moguce nesto novo, nesto kreativno napraviti, uciniti.
U slucaju politike npr. - moze li se biti kritican prema politickom programu vladajuce stranke a da se radikalno ne dovede u pitanje koncept nacionalne drzave? Rjesenje "zagrebacke krize" pokazuje sve dosege takve "kritike".
arkzinova kritika je ostra i beskompromisna, uperena na sve negativne pojave i osobe, bez obzira radi li se o nasim prijateljima, ili mocnicima prema kojima navodno valja biti ponizan. To je kritika nastala na zasadima najrasirenije i najosnovnije kritike: spontane, usmene kritike, kritike publike, promatraca i ucesnika u politickim i kulturnim zbivanjima.
Prava kritika nastaje u svakodnevnim razgovorima a dijalog je upravo ono sto mnogi konformisti hrvatske kulture (i znanosti, i politike, i novinarstva, i jos kojecega) uporno odbijaju. arkzin tu svakodnevnu kritiku samo ideoloski osmisljava, daje joj teorijsko zaledje, dodaje detalje, povezuje, linka, stavlja u siri kontekst.
arkzinova kritika ipak nije strucnjacka kritika, vec novinska. Pravi kriticki strucnjaci, profesori, rijetko uspijevaju u toj formi, pa ako se i odvaze na pisanje, tada unose nazadnjacki, akademski duh, preokrecu kritiku sadasnjice u pohvalu proslosti, ili pak u zal za njom. Koja danas korist od toga?
Novinska kritika nije strucnjacka kritika, to je kritika danasnjih djela nacinjena u duhu danasnjice, sa svim onim sto je potrebno da se brzo i s ugodom procita, da bude dio dnevnih razgovora, da se RECIPIRA! Da potakne na razmisljanje!
Onaj tko je sposoban osjetiti mnogo razlicitih uzitaka, jedini je nadlezan da ih i ocjenjuje. Tako je i u stvari ukusa, svidjanja. U ukusu je sadrzana raznolikost, kultura, mogucnost i navika usporedjivanja, sve ono sto fah-idioti kakvi su nerijetko nasi politolozi ili povjesnicari umjetnosti nemaju.
Jasno je da je ukus glavni dio kritike, ali to ne znaci da je nesto dobro samo zato jer se to nama svidja. Uostalom mi niti ne pretendiramo na uspostavljanje trajnih kategorija etike i estetike. Nas to ne zanima - uostalom time bi se pretvorili upravo u ono protiv cega istupamo. Ono sto nas zanima jest ponuditi javnosti prostor kriticke misli, prostor u kojemu ne postoji noc u kojoj su sve krave crne, prostor u kojemu se moze pronaci i drugacijih glasova, prostor koji je otvoren svima
arkzinova kritika je kritika uzivanja i kritika sumnjanja, ali istovremeno i kritika koja gradi, koja poucava. I zato je neophodna. I zato cemo s njome nastaviti.
Makar to i uzaludno bilo.