Slavoj ZIZEKBauk jos uvijek kruzi...Bauk jos uvijek kruzi!Prijevod: Dejan Krsic/4 Bastard Trans/lation Machine(Izbor): [4].[od 4].[od 10].[Poglavlje 10]: Dakle to je razlog zasto je Komunisticki manifest jos uvijek ziv, mozda vise nego ikad prije, jer su okolnosti koje opisuje danas podignute na novu razinu nepodnosljive napetosti. Pouka Komunistickog manifesta za nas jest da je dilema izmedju "globalnog trzisnog liberalizma i fundamentalizma" pogresna. S jedne strane, svaka nada kako ce drustveni antagonizmi biti razrijeseni daljnjim razvojem kapitalisticke ekonomije i njezinog politickog pandana, multikulturalisticke liberalne demokracije, vodi nas na pogresan put: antagonisticke napetosti su upisane u sam pojam kapitalizma i stoga se ne mogu prevladati "dosljednijom" multikulturnom tolerancijom, borbom protiv etnickog ili seksistickog fundamentalizma i drugih "ostataka proslosti". S druge strane, bilo kakav pokusaj povratka tradicionalnim vrijednostima (od katolickog ili islamskog fundamentalizma do istocnjackih New Age mudrosti) osudjen je na propast - ne samo zato sto je impotentan pred prodornom silom Kapitala, vec zato sto u svojoj formi sami pokusaji ponovne uspostave starih vrijednosti vec ucvrscuju ono Novo. (Nije li danasnji televangelist, koji s ekrana propovijeda povratak autenticnim tradicijskim vrijednostima, u samoj formi svoje aktivnosti vec medijski show-man?). Mozda ipak ima i zrnce istine u omalovazavajucim tvrdnjama, mozda doista odgovori Komunistickog manifesta nisu vise primjereni. Ipak, u samoj svojoj manjkavosti, Komunisticki manifest nam se jos uvijek obraca, govori nam, namece nam zadatak da iznadjemo put iz zacaranog kruga kapitalizma. A zasto smo mi iz "post-komunistickih" istocnoevropskih zemalja oni koji trebaju preuzeti taj zadatak? Zato sto smo prisiljeni prezivljavati i podrzavati kontradikcije Novog Svjetskog Poretka globalnog kapitala u njegovom najradikalnijem obliku. Ideoloski san o ujedinjenoj Evropi tezi postizanju (nemoguceg) sklada izmedju dviju komponenti: pune integracije u globalno trziste i odrzavanja specificnih nacionalnih i etnickih identiteta. Ono sto dobivamo u post-komunistickoj Istocnoj Evropi je neka vrsta negativne, distopijske realizacije tog sna - ukratko, najgore od oba svijeta, nesputano trziste spojeno s ideoloskim fundamentalizmom. Prelazak iz realnog socijalizma na realni kapitalizam u Istocnoj Evropi proizveo je niz komicnih obrata uzvisenog demokratskog zanosa u ridikulozno. Dostojanstvene mase Istocnih Nijemaca koji su se okupljali oko protestantskih crkava i herojski se suprotstavljali teroru Stasi-a iznenada su se pretvorile u vulgarne konzumente banana i jeftine pornografije; civilizirani Cesi, mobilizirani karizmom Havela i drugih kulturnih ikona, iznenada su se preobratili u jeftine prevarante zapadnih turista... Razocaranje je obostrano: Zapad, koji je idolizirao disidentski pokret Istoka kao ponovni pronalazak svoje vlastite umorne demokracije, razocarano otpisuje danasnje post-socijalisticke rezime kao mjesavinu korumpirane eks-komunisticke oligarhije i/ili etnickih i religijskih fundamentalista. (Cak se ne vjeruje ni malobrojnim liberalima jer su nedovoljno "politicki korektni": a sto je s njihovom feministickom svijescu?) Istok, koji je poceo idolizirajuci Zapad kao uzor razvijene demokracije koji treba slijediti, sam se nasao u vrtlogu bezobzirne komercijalizacije i ekonomske kolonizacije. Je li sve to bilo vrijedno truda? Junak Malteskog sokola Dashiella Hammetta, privatni detektiv Sam Spade, pripovijeda pricu o tome kako je jednom bio unajmljen da pronadje muskarca koji je iznenada napustio svoj ustaljeni posao i obitelj te nestao. Spade mu ne moze uci u trag, ali nekoliko godina kasnije u nekom drugom gradu slucajno ga susretne u baru. Pod drugim imenom, covjek tamo vodi zivot sasvim slican onome od kojega je pobjegao (stalan dosadan posao, nova zena i djeca). - Medjutim, usprkos toj slicnosti, covjek je uvjeren kako njegovo pocinjanje ispocetka nije bilo uzaludno, da je posve bilo vrijedno truda pokidati sve veze i poceti nov zivot... Mozda je ista stvar i s prelazom od realnog socijalizma na realni kapitalizam u eks-komunistickim zemljama Istocne Evrope: usprkos izdanim entuzijasticnim ocekivanjima, nesto se u medjuvremenu JEST odigralo, u prelazu samom, i u tom dogadjaju koji se zbio izmedju, u tom "nestajucem posredniku", u tom trenutku demokratskog zanosa, odusevljenja, trebamo locirati kljucnu dimenziju zbrisanu potonjom kapitalistickom normalizacijom. Jasno je da su buntovne mase u DDR-u, Poljskoj i Cehoslovackoj "zeljele nesto drugo", utopijski objekt nemoguce punine, opisan nizom imena ("solidarnost", "ljudska prava" itd.), a NE ono sto su doista dobile. Dvije su moguce reakcije na taj jaz izmedju ocekivanja i realnosti; najbolji nacin da ih zahvatimo jest referenca na poznatu opoziciju lude [fool] i hulje [knave]. Luda je budalas, dvorski saljivdzija kome je dopusteno reci istinu upravo zato sto je "performativna snaga" (socio-politicka djelotvornost) njegova govora suspendirana; hulja je cinik koji otvoreno izgovara istinu, prevarant koji otvoreno iskazivanje svoje pokvarenosti zeli prodati pod iskrenost, prevarant koji priznaje potrebu za nelegitimnom represijom radi odrzanja socijalne stabilnosti. Nakon pada socijalizma, hulja je neokonzervativni zagovornik slobodnog trzista, koji okrutno odbija sve forme drustvene solidarnosti kao kontraproduktivni sentimentalizam, dok je luda mulitikulturalisticki "radikalni" drustveni kriticar koji svojim ludistickim postupcima koji bi trebali "subvertirati" postojeci poredak, u stvari sluzi kao njegova nadopuna. U slucaju Istocne Evrope, hulja odbacuje projekt "treceg puta" Novog Foruma u bivsoj DDR kao beznadezno zastarjelu utopiju i nagoni nas da prihvatimo okrutnu realnost trzista, dok luda inzistira na tome da je slom socijalizma stvarno otvorio Treci Put, mogucnost koju zapadna kolonizacija Istoka ostavlja neiskoristenom. Taj okrutni preokret sublimnog u smijesno je, naravno, utemeljen u cinjenici dvostrukog nerazumijevanja u javnoj (samo)percepciji drustvenih protestnih pokreta posljednjih godina istocnoevropskog socijalizma (od Solidarnosti do Novog Foruma). S jedne strane, postojali su pokusaji vladajuce nomenklature da ponovno upise te dogadjaje u svoj policijsko/politicki okvir, razlikujuci "postene kriticare" s kojima je moguce raspravljati, ali u smirenoj, racionalnoj, depolitiziranoj atmosferi, i gomilu ekstremistickih provokatora koji sluze stranim interesima. Bitka se tako nije vodila samo za vece place i bolje uvjete zivota, vec takodjer i prije svega da bi radnici bili prepoznati kao legitimni partneri u pregovorima s predstavnicima rezima. U trenutku kad je vlast to morala prihvatiti, bitka je na izvjestan nacin vec bila dobivena. Kad su ti pokreti eksplodirali u siroku masovnu pojavu, njihove zahtjeve za slobodom i demokracijom (i solidarnoscu i...) takodjer su pogresno protumacili zapadni komentatori, koji su u njima vidjeli potvrdu da ljudi s Istoka takodjer zele ono sto ljudi na Zapadu vec imaju: oni su automatski te zaht jeve preveli u zapadnjacko liberalno-demokratsko shvacanje slobode (visestranacka predstavnicka politicka igra i globalna trzisna ekonomija). Tu je do karikature tipicna figura Dana Rathera, americkog izvjestitelja, s trga Tienanmen 1989, koji je sjedeci ispred kopije Kipa Slobode ustvrdio kako taj kip govori sve o zahtjevima studenata (ukratko, ako zagrebemo pod zutu kozu Kineza, otkrivamo Amerikanca). Ono sto je Kip stvarno reprezentirao, bila je utopijska teznja koja nema nikakve veze sa stvarnim Sjedinjenim Americkim Drzavama. (Doista, isti je slucaj i s originalnim imigrantima u Ameriku, kojima je pogled na Kip predstavljao ubrzo slomljene utopijske teznje). Percepcija americkih medija tako pruza drugi primjer ponovnog upisa eksplozije onoga sto je Etienne Balibar nazvao egaliberté (bezuvjetni zahtjev za slobodom-ravnopravnoscu koji razara svaki pozitivni poredak) unutar ogranicenja zadanog poretka. Jesmo li dakle osudjeni na iscrpljujucu alternativu izmedju hulje i lude, ili vazi i tertium datur? Ako nam Komunisticki manifest jos uvijek ima nesto reci, onda jos uvijek postoji i nada za tertium datur.
|