Na elektronskoj margini Ili alternativne cyberbuducnosti u Trecemsvijetu |
Razmisljanje o virtualnim prostorima u Trecem svijetu bezmalo je usamljenicka vjezba. Jer, dok u zemljama kao sto je Indija istovremeno lokalna elita sanja o zajahivanju novog vala post-teritorijalnosti i simultanog vremena na ledjima Microsofta, cinjenice kazu da je to drustvo s jednim od najlosijih odnosa broja telefona po glavi stanovnika u svijetu. Za dalji razgovor o kritickom trenutku u elektronskoj kultutri, treba napomenuti da Indija nema cyberpunk tradicije, niti izvorne znanstvene fantastike. Vecina kulturnih zajednica je do nedavno bila ambivalentna prema tehnologiji. Povijesno, znanost i tehnologija bili su drzavno sponzorirani, socrealisticki i monumentalisticki. Sve to zajedno postavlja dilemu: alternativni glasovi u Indiji mogu osjecati samo egzistencijalnu solidarnost sa cyber -debatama na Zapadu. Genealoska referentna tocka jednostavno ne postoji niti u Indiji, niti u Trecem svijetu uopce.
U stvari, moze se primijetiti osjecaj zbunjenosti prema dalekoseznim futuroloskim izjavama poteklima iz francuske intelektualne kritike, imenom od Baudrillarda i Virilia. I dok je Baudriallardova pozicija konzistentna, Viriliove sumorne prognoze o buducim net-svjetovima, kojima ce vladati "industrijalizacija realnog vremena" ima malo smisla ovdje, na periferiji globalnog kapitalizma kao singularna kategorija analize.
Unatoc svemu ovome, nema sumnje da je vrijeme cyber-tranzicije stiglo i u Indiju - "connectivity retorika" je u punom zamahu, ravnopravno u trans-nacionalnoj eliti drzavnih menadzera i zbunjenoj generaciji aktivista razlicitih drustvenih pokreta. Ovaj esej pokusava stvoriti prostor za teoretiziranje novog elektronskog prostora u Indiji promatrajuci diskurzivne uzorke cyberkulture u zemlji. Ti uzorci operiraju unutar konstelacije re-konfigurirane nacionalisticke pan-optike, elitnog putovanja kroz vrijeme do svetih geografija "Zapada", opadanja slikovitosti Sela i rasta Tehno -gradova (Bangalore, Noida-Delhi) i novih uzoraka nasilja i terora u starom Gradu. Cyberkultura takodjer operira unutar promjenjive gramatike tehno/socijalne moci: jezgro enklave nove elitne klase koje su predvidjene u novoj post-nacionalistickoj optici jukstapozicionirane su s velikom tehno-kulturnom periferijom.
Ono sto me zabrinjava promijenjena je topografija urbanog zivota. Taj novi urbani prostor koji je razlicit od zapadnog modernog i post-modernog iskustva grada, i koji tezi "udomiti" novu elektronsku kulturu. U najvecem dijelu indijskog javnog diskursa elektronskih mreza i cyberspacea ova vrlo znacajna tranzicija se ne razmatra.
Danas u Indiji postoje razlicite forme elektronskih mreza. One ukljucuju drzavne providere (VSNL, NICNET, ERNET), komercijalne privatne providere (AXCES, DART, SPINT itd) i stotine ne-legalnih BBS-ova koji vrlo jeftino nude mreznu kulturu mnogim gradjanima. Javni govor o "mrezama", "cyberspaceu" i Internetu intenzivan je do te mjere da "cyberspace" ostaje glavna strana vijest u novinama. U nedavnoj posjeti Indiji, predsjednik Microsofta Bill Gates pocascen je docekom kakav je dozivjelo malo svjetskih drzavnika, a Indija je spominjana kao "softwerski gigant" buducnosti. Pa ipak, iza sve te prazne retorike dugotrajna tranzicija je promasena. Moja hipoteza kaze da je nova mrezna kultura u stvari dio dublje tranzicije prema urbanom i proto-globalnoj kulturi u Indiji i to je onaj referentni okvir unutar kojega bi morala biti bazirana svaka ozbiljna studija. Prije no sto krenemo u mapiranje mogucnosti disidenstva unutar elektronskog prostora u Indiji, moramo dati kratku povijest tranzicije prema "gradu".
Odsutni grad: Post-kolonijalna Indija 1947-1980
Sredisnjost grada u narativnosti zapadnog svijeta u velikom je kontrastu prema situaciji u post-kolonijalnoj Indiji. Da budemo jasni, u pre-kolonijalnom periodu, islamisticka politicka elita pridavala je izvjesnu vaznost gradu, posebice Imperijalnoj prijestolnici. To je u kontrastu s potpunim preokretom za vrijeme peroda post -nezavisnosti. Nece biti pretjerano ako kazemo da je Grad marginalan u samoimaginaciji indijskog nacionalizma.
U indijskom slucaju, drzavljanstvo je osiguravano kroz razlicite oblike teritorijalne identifikacije: samoupravljacku seosku zajednicu ( Gandhi) ili apstraktnu, niveliranu zamisljenu naciju koja reproducira samu sebe kroz developmentalizam ( Nehru). Dok je evropska drustvena teorija prihvatila grad kao mjesto znacajno za drzavljanstvo, u Indiji je univerzalizam osiguran ne kroz gradove, vec kroz developmentalizam i konstitucionalisticki diskurs. Grad takodjer biva marginalan i u indijskoj politickoj i drustvenoj misli - zaista, sve do danas urbana teorija je jedan od najvecih juznoazijskih slijepih tocaka.
Treba ipak, spomenuti da je urbani prostor ostao prominentno mjesto u kolonijalnom imaginariju - svjedoci smo velikih konstrukcija smjestenih oko Lutyenova Delkhia ili ponovnog otkrivanju Moghulskog urbanog spektakla kroz Imperijalni Durbar. Pa ipak post-kolonijalni politicki pripovjedaci gradu su pretpostavili Selo/Naciju kao mjesto drustvenog diskursa. U Gandijevom diskursu, selo je okupiranje jedne vrste svete geografije, mjesto gdje nametanje industrijskog zapadnog i urbanog moderniteta moze biti stavljeno na kusnju kroz samoupravljive zajednice bazirane na tradicionalnim tehnologijama. U neposrednom post-kolonijalnom periodu, ipak, Gandhijeva vizija bila je pregazena Nehruovim developmentalizmom koji kombinira imaginarij brana/celicana s populistickim referencama sela kao mjesta "Nacije". Drugim rijecima, uprkos svojoj fundamentalnoj distinkciji od Gandhijeve agrarne utopije, nehruizam se nikada nije odmakao od retoricke tvrdnje o vaznosti sela u izgradnji imaginarne nacionalne zajednice.
Ashis Nandy je uvjerljivo dokazao opadanje Sela u javnoj svijesti u devedesetima. To mozemo pribrojiti velikom broju faktora: opadanju starog nacionalizma, imperativu globalizacije koji privilegira novi urbani prostor, i sekularnom povlacenju visih kasta iz ruralnih podrucja s pratecim rastom pokreta nizih kasti za politickom moci.
U post-nezavisnom periodu, gradovi kao Delhi imali su za elite izvjesnu neupitnu sigurnost - dijelom zbog naslijedja kolonijalizma i dijelom zbog hegemonijea visih kasti u politici. Dok su gradovi kao Bombay, i prije toga Calcuta, bili vise nalik na urbano iskustvo u zapadnom smislu, mnogo se toga pocelo mijenjati pocetkom devedesetih.
Novi Poredak i Elektronske Mreze: ubrzani hod globalizacije vodi do novog fokusa na urbani prostor s gradovima kao cjevovodima radne snage/drustvenih dobara vis-a-vis Zapada. Saskia Sassen govori o novoj geografiji centralizacije i marginalnosti u novim "globalnim gradovima". Modovi elektronske centralizacije povezuju financijske centre New Yorka, Londona, Frankfurta i Tookya s novim centrima kao sto su Mexico City, Sao Paolo, Bangkok, Hong Kong, Bombay. Taj novi rezim centralizacije operira unutar sve cesce promjene dinamike odnosa prema lokalnim/nacionalnim rezimima. S druge strane geografija marginalnosti takodjer se reproducira na svjetskoj skali kroz migraciju radne snage prema low-wage podrucjima kako Zapada, tako i gradova Treceg svijeta.
U indijskom slucaju, novi fokus na gradove ostao je uklopljen u razlicitu, povijesno specificnu konstelaciju koja moze dodati novu, zanimljivu dimenziju debatama na Zapadu. Najprije, dijalektika jedinstvo/fragment, tako sredisnja za zapadno misljenje grada, izgleda neadekvatna u zahvacanju evoluirajuceg urbanog pejzaza Indije. Iskustvo Indije, eksplozivno krizanje religijsko/sekularne geografije, i novi urbani pejzazi bazirani na inverziji prihvacenih znacenja javno-privatno, govore o mnostvu teorijskih pitanja koja tek trebaju biti postavljena.
U Indiji, ponovno pisanje urbanog prostora pojavljuje se kao razdvojenosti koje izgleda da stvaraju specificne prakse diferencijacije i sukoba unutar gradova. Ukljucujuci: ponovno pisanje "nacionalnog" tako da ukljuci i dijasporu; razvoj novih enklava software/elektronskih proizvodjaca autonomnih od starih gradova, ali povezanih u trans-nacionalni prostor
Unutar samih gradova pojavio se citav niz novih preklapajucih diskursa: isticanje grada kao apstraktnog jamca potrosnje i zelje, ideja urbane brzine i temporalnog ubrzanja, rast desnicarskog Hindu nacionalistickog pokreta koji je sigurno uklopljen u novu urbanu komercijalno/potrosacku kulturu. Nova urbana potrosacka kultura ukljucuje i rapidno rastucu popularnu komponentu smjestenu oko ogromne filmske industrije, i novu subalter tehno-kulturu fokusiranu na audio kasete. Ponovo ozivljen pokret nizih kasti povezuje se s novim diskursom grada, cesto agresivno podupiruci potrosacki rezim. Argument je da je staro neprijateljstvo prema potrosnji i naglasak na stedljivosti bio deriviran iz politike visih kasti.
Tako mozemo promatrati mnostvo inicijativa koje radikalno mijenjaju staru marginalnost gradova: opadanje sela u samopredstavljanju nacionalizma; diferencijaciju gradova s elektronskim enklavama povezanih s transnacionalnim prostorom, nove uzorke konflikta naglasenih u praksi nejednakosti, potrosnji i ceznji. Ti uzorci sukoba ne slijede tradicionalne staze - dajuci ogranicene resurse urbane teorije u Juznoj Aziji (u suprotnosti s vrlo bogatim radovima na ruralnom i subal tern protestu), vrlo malo radova je obavljeno o ovom novom fenomenu.
Nacionalisticke vizije (1956-1980)
Osobitost i apstraktni karakter nacionalisticke znanosti zauzimaju istaknuto mjesto danas. To je zasnovano na "razvoju" - mogucnosti "catching up" Zapada unutar zadanog okvira periferne kapitalisticke ekonomije. Razmatrajuci nemogucnost ovog zadatka i njegovu eventualnu propast, ostavljeni smo s kulturnim naslijedjem projekta i njegovim utjecajem na izvore disidenstva.
Nacionalisticka znanstvena politika bila je drzavno centralizirana i tipicno munumentalisticka - dijelic koji je Nehruizam posudio od sovjetskog plana i TVA Sjedinjenih Drzava. Rani znastvenicko/razvojni spomenici bili su celicane i brane - velike, ruzne gradjevine bazirane na raseljavanju, nasilju i seobi milijuna (Benjaminova primjedba da ne postoji dokument civilizacije koji nije istovremeno i dokument barbarizma upravo ovdje se pokazuje vrlo istinitim). Ne iznenadjuje, dakle, da su takvi projekti inspirirali vrlo malo kulturnog slavlja (osim nekoliko Hindu filmova i tisuca kalemova dosadnih drzavnih filmskih novosti). Sovjetska industrijalizacija mozda je inspirirala Majakovskoga , ali indijski znanstvenicki artefakti pokrenuli su vrlo malo kulturnih proizvoda.
Efekt je bio upravo suprotan. Velika vecina disidenata, zaprepascenih nasiljem tehnologije krenuli su u suprotnom smjeru - prema mijesanju s Gandijevskom kritikom modernog i suvremenog industrijalizma. Vecini drustvenih pokreta pridruzili su se kulturni disidenti koji su bili neprijateljski raspolozeni prema tehnoloskom monumentalizmu i nacionalistickoj tehno-kulturi.
To je temeljna razlika u odnosu na Zapad. U razvijenom kapitalistickom svijetu postoji gotovo "givenness" prema povijesti tehnologije, racionalizaciji i kreativnom disidenstvu. U Indiji, i pretpostavljam u mnogim zemljama Treceg svijeta takva situacija jednostavno ne postoji. Net kritika mora se uhvatiti u kostac s cijelom tradicijom disidenstva i radikalizma koji su povijesno neprijateljski raspolozeni prema tehno-kulturi.
Ipak, u osamdesetima su se pojavile prve drzavno kontrolirane elektronske mreze. To je ponovo bio, u formi panopticke mreze, pokusaj fokusiranja vizije na srediste - nacionalisticku drzavu. Ideja je bila povezati svaki lokalni centar zemlje s nacionalnim centrom da bi se tako "ohrabrio" protok aktualnih informacija neophodnih za "razvoj". Ali to je bilo vrijeme opadanja nacionalistickog projekta, i pan-optika staroga, bazirana na novome - nepostojeci monumentalizam uskoro je morao ustupiti prostor suvremenim scenarijima.
Tranzicija od stare developmentalisticke znanosti prema novoj urbanoj tehno-kulturi je znacajan. Stari razvojni model bio je dijelom baziran na imaginariju apstarktnog Sela koji je kanibaliziran iz naslijedja antikolonijalizma. Nova tehno-kultura govori o urbanom imaginariju, ali u fragmentarnom smislu. Time se ne uklapa u tradicionalnu povijest modernih gradova Zapada s kompulzornim referentnim tockama: Baudelaire, Simmel i Benjamin za modernizam, Debord i Baudrillard za novi gradski pejzaz. U novom indijskom gradskom pejzazu postoji djelic svega nabrojanog i mnogo, mnogo vise.
Tanusne forme digitalne akumulacije (Deleuzeova "drustva kontrole") koegzistiraju s discipliniranim drustvima ( Foucault), kao i nasilne forme prvobitne akomulacije (Marx) i dzepovi industrijaliziranog real-timea ( Virilio). Nasilne apstrakcije bazirane na jedinstvenim konceptima: disciplina, kontrola, zlo, brzina imaju malo smisla.
Prava dilema za net kritiku u Indiji je slijedeca: s jedne strane postoji povijesna tradicija disidenstva koja je ostala neprijateljska prema tehno-kulturi; s druge strane mnogo od tekucih debata Zapada ima vrlo malo smisla ovdje. Ima li izlaza? Cini mi se da se net kritika mora povezati sa "stvarno postojecom tehno-kulturom" u zemlji, i govoriti o/na mjestima koja postoje izvan domena elite multinacionalnog kapitala smjestenog u suburbu tehno-gradova kao Bangalore, Hyderbabad i Ma dras. Te domene ukljucuju stotine BBS-ova diljem zemlje, novi mrezni prostor drustvenog pokreta i poletarce elektronskog art pokreta.
Ali to nije sve. Ne postoji jednostavno izoliran net prostor u Juznoj Aziji. Elektronska geografija ukljucuje ogromno polje eksperimenata u popularnom filmu i glazbi. U stvari neka od najplodnijih polja elektronskog anagaziranja su popularni kompozitori koji generiraju starije forme mehanicke reprodukcije - radio, jeftine kasete. Cinjenica je da elektronski prostor nikada nece doseci siroku prostornu mrezu kao na Zapadu - za razliku od filma i radia, on ima za premise brzinu kapitala i kompjutersku pismenost, oboje u vrlo malim kolicinama prisutni na periferiji. Istina, to se moze promijeniti u buducnosti, ali za sada ono sto elektronski prostor cini zanimljivim na periferiji je eksplozivni miks kulturne tranzicije kojemu se obraca: selo/grad, monumentalizam/tehno-kultura.
Ali sto je s kritickim dijalogom sa Zapadom? Svaka trans-nacionalna solidarnost mora se pokrenuti preko priglupog liberalnog priznanja "ogranicenog pristupa" u Trecem svijetu. Problem s tim okvirom je da ostavlja netaknut ogranicen okvir Zapadne debate same. Istinski dijalog treba refleksivnu tranziciju u terminima elektronske debate na Zapadu, koja ne nudi nikakvo teorijsko mjesto za eksperimente na periferiji. Obzirom na ubrzanje multinacionalno sponzoriranog diskursa ovdje na periferiji, takav dijalog izmedju disidentskih glasova je i hitan i neophodan.
cybertheory sadrzajarkzin home