Boris Buden, knjizevni prevoditelj i Arkzinov kolumnist, nedavno je objavio knjigu eseja Barikade u biblioteci Bastard koju je pokrenuo taj zagrebacki dvotjednik, a koja zapocinje upozorenjem na engleskom jeziku: Teorija moze ozbiljno ugroziti vase mentalno zdravlje! Rijec je o djelu koje je na hrvatskoj knjizevnoj sceni docekano sutnjom, vjerojatno zbog Budenove namjerno zauzete pozicije kriticara, kako sam kaze, narodnofrontovske opozicije, kao i surove kritike hrvatske malogradjanstine, hrvatskoga autizma, i Zagreba i Hrvatske koji danas za njega u intelektualnom smislu predstavljaju zadnju mracnu provinciju. Izostavimo li nekoliko polemickih reakcija, slicna sutnja je pratila objavljivanje njegovih eseja u Arkzinu, Nedjeljnoj Dalmaciji i na Trecem programu Hrvatskoga radija od 1992. do danas. Jedina reakcija na knjigu do sada je ona Igora Mandica koji je u Feralu napisao vrlo pohvalnu kritiku koja je, kako istice Buden, "odigrala kljucnu ulogu u onome sto bi se zvalo recepcija autora Borisa Budena na hrvatskoj sceni." Cak ako se zanemari njegov specificni, obvezujuci kriticki govor o ideologiji svakodnevnice i postavka da, kako pise Vesna Kesic u pogovoru, odgovornost za drustvenu situaciju ne proizlazi vise iz gotovog znanja povijesne istine, vec postaje odgovornost za misljenje, za refleksiju konkretne povijesne situacije, a time i za nase postupke, ta knjiga u medijskom smislu donosi neke novine u hrvatsku knjizevnu tradiciju, primjerice, uvodi znak anticopyrighta, a dizajnerski odrazava rasulo koje zivimo, a ujedno i modernu senzibilnost duha vremena.
Iako Buden nerado govori o vlastitoj biografiji, zbog cega nismo prilozili osobnu kartu ovome interviewu jer je i to dio zaokruzenoga projekta, valja reci da priprema doktorsku disertaciju o kritici ideologije, da zivi i radi u Becu i da je u dilemi da pocne u potpunosti zivjeti u drugome jeziku, posebice s obzirom na to sto je iz hrvatske situacije danas gotovo nemoguce komunicirati s modernim svijetom. Kategorije koje nose hrvatsku ideolosku konstrukciju neprevodive su na jezik (post)modernog zivota. Inace je iznimno elokventan i spontan urazgovoru, ponekad reagira burno, zajedljivo i ironicno, i nikad ne ostaje bez rijeci.
U predgovoru kazete da knjiga ima destruktivni karakter i da zeli potaknuti na pobunu protiv drustva permanentne nacionalne revolucije, kakvo je nase. To je u skladu s ulogom anarhicnog demistifikatora, koji ne stedi ni desne niti lijeve, koju su vam neki prisili. Mozete li to komentirati?
Tekstovi u ovoj knjizi ne priznaju podjelu na lijevo i desno, i to se eksplicitno u predgovoru kaze. Dakle, to sto je ova javnost, politicka i kulturna, od trenutka do trenutka tumacila kao lijevo ili desno, ja nisam priznavao i povlacio sam vlastite demarkacije. Ni u jednom trenutku nisam zadane demarkacije priznavao kao objektivno vazece. Za mene nisu tzv. socijaldemokrati nesto po sebi lijevo, ali, molim lijepo, ni HDZ nije nesto po sebi desno. U tom smislu intervenirao sam u tekstu Kuna i jazavac u onu poznatu diskusiju o imenu hrvatskog novca. Jedan dio politicke scene tvrdio je da kuna nije ustaski novac i da nije simbol fasizma, dok je drugi dio tvrdio da jest. Ja ne priznajem, a to sam naucio iz filozofije jezika, da neki predmeti imaju vjecno vazeca imena. Napravio sam klasicni potez ideologijske kritike, poznate u teoriji pod nazivom diferencijalna kritika, to jest analizirao sam jednu stvar ne naprosto kao danu, nego u njenu odnosu spram neke druge stvari. To je klasicna metoda, koju nalazimo kod Adorna, poststrukturalista, osobito u Lacanovoj i Zizekovoj skoli. Dakle, ja sam rekao: kuna po sebi nije ni ustaska niti neustaska, ni fasisticka niti nefasisticka, ali u odnosu na cinjenicu da se istodobno ne dopusta jednom kazalistu da se naziva Jazavac, ona poprima to fasisticko znacenje. Dakle, kuna postaje ustasica u trenutku kad je jazavac postao cetnik. I samo zato i ni zbog cega drugoga, a ponajmanje zbog toga sto je bila naziv monete u NDH. To je vrlo konzekventan metodicki stav, jednostavan kao pekmez i moj je pronalazak trivijalan. Ali, u nasoj intelektualnoj javnosti, obrazovanje te poznavanje metoda, analize i odredjenih skola misljenja, ne znace - nista. Kod nas postoje - genijalci! To su ljudi koji govore iz sebe, iz glave, koji nikada nista ne uce. Slicna je stvar i u mom odnosu prema nacionalnom pitanju. Ne priznajem da je nacija prirodna tvorevina i da postoji po sebi. Zasto? Zato sto Boris Buden pristaje uz konstruktiviste i tvrdi da su njihove teze u teoriji nacije plauzibilnije od teza esencijalista. Tu takodjer nisam originalan jer to nije nista novo. Ali, onoga trenutka kad sam pristao uz te teze, na temelju njih konzekventno provodim kritiku.
S obzirom na to, je li u slucaju Barikada rijec o zaokruzenom projektu Arkzina, kojim se zeli promovirati drukcija recepcija stvarnosti i vizualno te medijsko osmisljavanje knjiga? Naime, nakon citanja ostaje dojam kako je rijec o unaprijed utvrdjenoj koncepciji.
Konstitutivni element mojeg izlaska na scenu jest specificni polozaj novine Arkzin, odnosno, sasvim netipicni polozaj te novine, koji je od pocetka omogucavao stvaranje koncepta i projekta. To je bio osnovni motiv da ostanem u Arkzinu do danas jer sam uvjeren, mozda iz naivnosti, da je moguce taj projekt tjerati i dalje. On je poceo za mene s mojom kolumnom, koja je dovela do podjela i u redakciji jer nije bilo jednostavno pristati na kritiku tzv. antitudjmanovske koalicije i slicno sto sam ja provodio. Nastupao sam destruktivno razbijajuci iluziju da postoji nekakva zajednicka, narodnofrontovska opozicija s korifejima kao sto je primjerice Gotovac. Oni koji su tada, i u redakciji i uokolo, kalkulirali s politickim, taktickim elementima tipa tko ce sutra vladati ili zasto je bolje podrzati ove ili one, takvome su se pisanju suprotstavili. Htjeli su mi oduzeti intelektualno pravo na destrukciju. Ali, cim ja mislim, imam pravo biti i destruktivan. Ja ne mislim ni za cije dobro. Misljenje nije na svijetu zbog dobra nego zbog sebe samoga. Dakle, moje pravo na misljenje, takodjer je pravo na destrukciju i pravo da budem taj anarhisticki element. Inace ne rabim taj izraz zato sto je anarhizam odredjena pozicija koja ima svoju povijest i tradiciju i manje vise, zna se, sto je to. Mi nismo anarhisti. U Zagrebu medjutim postoje anarhisti koji se takvima i smatraju i nazivaju.
Kako su zapravo rodjene Barikade?
U trenutku kad sam obavio kritiku hrvatske fenomenalnosti u kulturnom i politickom smislu za vlastite potrebe, projekt je prerastao granice kolumne. Dakle, kad mi je postalo apsurdno ponavljati da je Matica hrvatska besmislena institucija te irelevantno objasnjavati zasto me ne zanimaju takticki razlozi zbog kojih bih trebao imati razumijevanja za takvu instituciju, jer je moja poruka bila - istu treba razoriti kao iluziju u nasem intelektualnom identitetu. Iluziju o tome da neki tamburaski orkestar ima nesto zajednicko s apstraktnim slikarstvom, a sto nema nikakve nuznosti osim potpuno zastarjele herderovstine, koja se poigrava do u losu beskonacnost s tezom o duhu nacije, o biti nacionalnoga karaktera, sto me ne zanima. Tada smo osnovali prilog Arkzina za kriticku publicistiku Bastard i ja sam napisao programatski tekst o tome zasto to nazivamo Bastard. Nije bilo lako odluciti se za ime, ali to ime trebalo je oznaciti nasu poziciju. Dakle, ako se Vijenac naziva Vijenac zato sto se nesto prije sto godina zvalo Vijenac, onda je to Vijenceva stvar, ali mi znamo zasto smo se nazvali Bastard i to smo i napisali. U tome dozivljavamo nasu superiornost u odnosu na Vijenac.
Mislite li pritom na ulogu intelektualca u danasnjem hrvatskome drustva, koju ste u eseju Sapere aude, definirali kao ulogu bastarda -izroda?
Na zalost, uloga intelektualca u hrvatskom je drustvu najcesce tradicijom, tromoscu ove kulture unaprijed zadana pa onda postoje role u koje ljudi jednostavno ulaze. Postoji gotovo tragicna starmalost hrvatske kulture, tj. te institucije koje su postojale i u komunistickom drustvu, jednostavno posaugaju energiju, koja kroz recepciju moderne masovne kulture nastaje kod mladih generacija, koje su pak u dinamici svoga odrastanja u komunistickom, jugoslavenskom svijetu, koji je bio otvoren, imale i recipirale moderne umjetnicke trendove. Ta sila nacionalne kulture, koja jednostavno kastrira, toliko je snazna da covjek koji je nesto jucer domislio, vec sutra je potpuno izgubljen u sivilu institucionaliziranih oblika nacionalnoga kulturnog pogona. Zapravo, ne postoji modernisticka scena u kojoj se avangarda odvaja, kontrira postojecoj kulturi, gura naprijed i poslije izvjesnog vremena postaje elitna. Uloga modernog intelektualca nije vise uloga mandarina kao u klasicnom smislu nacionalne kulture. To nije vise uloga kulturne elite u sredistu nekoga drustva, to nije iluzija kako se moze zauzeti polozaj u drustvu s kojeg je moguc pregled nad citavim drustvom pa da se zna sto je politicki ili umjetnicki dobro, i da to onda bude koncentrirano u instituciji i u glavaru te institucije kao njezinom sredistu. Mi se razvijamo suprotno tome. Mi znamo da moderni intelektualac mora stajati na margini i gledati na scenu iskosa. Osim toga, zna se da se danas nakupine smisla nalaze na margini, a ne u sredistu. Srediste je prazno, postoji samo jos kao prazno mjesto.
U knjizi nema biljeske o autoru. Je li i to dio koncepta i sto setime zeli postici?
Mi sebi uzimamo to pravo da eksperimentiramo. Pojam eksperimenta, koji je klasicno modernisticki, u nas je izblijedio, izgubio se, ali mi sebi dopustamo eksperimentiranje s modernim teorijama, ponajprije s teorijama novih medija i s tezama teoreticara novih medija. U Arkzinu, primjerice, clan redakcije je i Geert Lovink, koji je utemeljitelj kolektivnog autora Agentur Bilwet, koji na danasnjoj svjetskoj sceni predstavlja grupu vrhunskih teoreticara novih medija. Ako se netko bavi net criticismom i promatra uokolo sto se sve u cyber spaceu na tu temu pojavljuje, onda to moze vidjeti. Mi, primjerice, citamo Vilema Flussera, teoreticara novih medija, koji cijelu dosadasnju kulturu naziva kulturom linearnog teksta. Mi danas dozivljavamo sumrak te kulture sto potvrdjuju sve temeljne naracije koje mi zivimo, pa tako primjerice i nacija koja nije nista drugo nego staromodan linearni tekst. U skladu s tim, mi smo agresivni nenacionalisti i odbijamo sudjelovati u tom kompleksu nacionalnog u politickom i kulturnom smislu jer se u njemu ne mozemo prepoznati. Mi razvijamo vlastitu pricu i nemoguce je da se tu razumijemo. Ionako mislim da bi nas ta prica - nacija, mogla lako introjicirati, frojdovski receno, utjeloviti, sto znaci i prozderati. Mi ne osjecamo potrebu za biografijama, jer nam se cini odioznim da se upisujemo u pricu o nacionalnoj kulturi i da tu zauzimamo neko mjesto. Mi nismo dosli na natjecaj za polozaj unutar nacionalne kulture. Nismo se uopce prijavili na taj natjecaj. Mislimo da se autor treba izvuci iz prvoga plana, sto vise kolektivizirati svoj rad, iako sam u ovome slucaju jos uvijek ja autor knjige jer su kolumne bile potpisivane mojim imenom. To nije apsolutno nista moderno, to moze funkcionirati i klasicno u smislu one - o sebi samima sutimo, ja sam ono sto je moj rad. Osim toga, slovenska tradicija, primjerice Laibach, pokazuju kako je moguce napustati koncept individulanoga autorstva i igrati se s time. U nasem izdanju u cyber spaceu, imamo te biografije i ako ih netko zeli procitati, moze ih imati virtualno.
Novost u knjizi je i znak antycopyrighta sto se nedvojbeno po prvi put pojavljuje u hrvatskome nakladnistvu. O cemu je zapravo rijec?
Ni to nije nova stvar u publikacijama koje se bave kritikom novih medija. Stvar je vrlo trivijalna: naime, inzistirati u cyber spaceu na copyrightu gotovo je nemoguce i tekstovi su ondjek vlasnistvo svakoga tko ulazi unutra. Kad bi kod nas postojalo u tradicionalnome smislu normalno drustvo i knjizarska mreza, i kad bi covjek mogao zamisliti da zivi od prodaje knjiga, onda bi taj antycopyright imao pravi efekt - znacio bi i neko odricanje od autorskoga prava na vlastiti inetelektualni proizvod. Nisam slucajno citirao genijalnu misao Danila Kisa, koju je napisao jos 1973., o tome kako se Gutenbergova galaksija nad nasim nebom polako gasi, a da se do nas njezino zracenje jos nije cestito ni probilo. Drugim rijecima, ovdje je antycopyright vec zabljesnuo, premda copyright jos nije odigrao svoju ulogu. I to su paradoksi koje mi zivimo. Zato je, na zalost, ta intervencija onaj kratkotrajni odbljesak jedne ideje, koja u ovoj sredini uopce ne moze zivjeti svojim zivotom kao poruka. To su ujedno granice nasih mogucnosti kojih moramo biti svjesni.
Koliko je cinjenica sto zivite u Becu vec nekoliko godina utjecala na vasa revolucionarna stajalista i svjetonazor?Pitam zato jer su vam neki zamjerali pogled odozgo, nerazumijevanje hrvatske situacije...
Mi ne rabimo pojam revolucionarnog jer on ne pristaje u postmoderno vrijeme. Mi ne radimo revolucije. Mi mozemo provocirati, ali nemamo ideju promjene svega postojecega. Cinjenica moga egzila takodjer se moze banalizirati. To je moj osobni pristanak na cijepanje vlastitog identiteta. Tvrdim - ja imam vise identiteta. Dakle, ja sam vani klasicni gastarbajter, a usto sam jos i hrvatski intelektualac, ili bi me barem ovaj interview htio posvojiti kao hrvatskog intelektualca. To je moj pristanak na vlastito cijepanje. Je li to cijepanje izmedju dnevnoga gastarbajterskog rada i nocnog intelektualiziranja, ili demarkacija ide posred duse, ili izmedju duhovnoga i tjelesnoga rada, banalno je pitanje. Zasto uostalom gastarbajteri ne bi pisali o hrvatskoj kulturi? Zato sto hrvatska kultura misli da gastarbajteri ne znaju misliti, da nisu identitet, da oni samo donose novce i da nisu u stanju reflektirati. Ali, ja sam reflektirajuci gastarbajter! Drugo, ja nemam nacionalni osjecaj, sto znaci da ne osjecam nikakvu obavezu prema domovini. Dapace, egzil je vrlo kreativna situacija, puna nevjerojatnih izazova, i misliti, raditi i biti nezavisan u egzilu, omogucuje drukcije poglede na situaciju ovdje. Josif Brodski egzil je nazivao skolom ponizenja. Doslovno je rekao: konacna lekcija u toj vrlini jest iskustvo ponizenja. Obracajuci se svima koji pisu, kaze: zaboravi svoju tastinu, nisi nista nego zrno pijeska u pustinji. I to je pozicija iz koje trebas govoriti, a ne pozicija tvoje ambicije, zavisti ili karijere. Ali, postoji jos nesto. Kad je Kis govorio o nezavisnosti intelektualaca, naglasavao je da to nije nikakav problem, da je to samo pitanje cijene. Ako hocete biti nezavisni, izvolite platiti cijenu! Tvrdim, nije lako biti gastarbajter i nije lako iz te sitaucije biti i neki intelektualac jos negdje drugdje. Ali, cijena nije velika jer su uzitak i prednosti nemjerljivi.
Objavljivali ste u nekim austrijskim i svicarskim casopisima...
Vani sam se pojavljivao u zadnjih sedam, osam godina kao svjedok cudnih i tragicnih zbivanja na podrucju bivse Jugoslavije. To je bila unaprijed zadana uloga, koju nisam odabrao niti sam je se mogao osloboditi. Uspio sam se lakse nositi s tom ulogom jer se nikada nisam uspio uigrati u ulogu reprezentanta zrtve rata i zapravo iz tog iskustva nisam govorio. Ali, naucio sam da je mogucnost da se vani covjek smjesti na scenu krajnje ogranicena i nemam nikakvih iluzija o tome. Testovi koje sam pisao su razliciti i literarniji su od ovih jer se literarno lakse percipira, ali ne mislim da je to nesto vazno. Oni su za mene vazni utoliko ukoliko sam njima sebi razjasnio vlastitu situaciju egzila i raspada identiteta, i s druge strane mjesto i ulogu Hrvatske u modernom svijetu. Ne postoji bezbroj mogucnosti kako da se izadje na scenu. One su unaprijed medijski determinirane i nemam iluziju, kao sto je imaju Finkielkraut i Handke kad interveniraju na intelektualnoj sceni, sto je njihova najveca nesreca i promasaj, da su s one strane medijskog posredovanja i da su u stanju dokuciti autenticnu stvarnost. Ja nemam izravan kontakt sa stvarnoscu niti imam iluziju da je moguc izvanmedijski kontakt sa stvarnoscu.
Na jednome mjestu u knjizi kazete kako nas svijet smatra za budale. Pitate se ima li sto gore i sramotnije. Mozete li to pojasniti?
Ne kazem da je tim stavom izrecena objektivna istina o onome sto se nama zbiva, ali u tom stavu se ogleda jasan odnos moci. Da, smatraju nas za budale, ali zasto nas ne bi smatrali? Imamo li mi kakav argument da nismo budale? To je postojeci problem, kojim se nasa intelektualna scena intenzivno bavi, i cak je jednom Gotovac u uvodniku Vijenca postavio konkretno pitanje: kako prikazati da to sto se kod nas zbiva ima smisla, da je povijesno relevantno? Odgovor je zasnivao na klasicnom poimanju Zapada gdje vlada hladna racionalnost, tehnika, zli i pokvareni kapitalizam, a ovdje postoji nekakva autenticnost, autenticno iskustvo koja se vani ne razumije. Ali, tko je tu autentican i kako se artikulira ta autenticnost, to nam Gotovac nije objasnio. Rekao je kako vjeruje da je izmedju Dubrovnika i Vukovara Bog nesto zamislio. Ja kazem da tako zna svatko razmisljati: kad nema argumenta, pozove u pomoc Boga. To je perfektna, vrlo udobna situacija, ali ona nema nikakve veze s modernim misljenjem. U njoj se samo pokazuje hrvatska nadriintelektualnost. Netko tko sebe zamislja misliocem, mogao se informirati kod Kanta o tome sto neki dogadjaj cini povijesno autenticnim. Za Kanta nisu ni sami dogadjaji po sebi, ni njihovi akteri ono sto odlucuje da li je neki dogadjaj povijesno autenticni ili nije. Povijesnost nekog dogadjaja zbiva se u tocki prepoznavanja nezainteresirane publike izvana. Dakle, to bitno mijenja cjelokupnu pricu. Razumijevanje ili nerazumijevanje Zapada upravo je kljucni element za prepoznavanje ili neprepoznavanje onoga sto se kod nas zbiva kao autenticno ili neautenticno. Rijec je o tome da Francusku revoluciju kao povijesni dogadjaj par excellence nisu prepoznali sami akteri koji su jurisali na Bastilju, nego je nezainteresirana publika izvana prepoznala u tom aktu neko opce dobro za covjecanstvo u cjelini. I taj je element od jurisa na Bastilju ucinio datum u svjetskoj povijesti i nesto autenticno. Hrvatska je tragedija dakle u tome sto svijet nije u u ovim nasim dogadjajima prepoznao nista povijesno, pa dakle, u tome ni nema nista povijesno.
Definicija, odnosno redefinicija intelektualca i njegove uloge u modernom drustvu zauzima u vasoj knjizi kljucno mjesto. To najbolje pokazujete na slucaju Krleze i Lasiceve kritike Krlezine pozicije. sto zapravo najvise zamjerate hrvatskim intelektualcima i kakvu rolu im namjenjujete?
Intelektualci u Hrvatskoj odredjuju se prema svemu, a najmanje prema intelektu i to je njihov najveci problem jer interes intelekta nikako da u njihovu horizontu zauzme prvo i osnovno mjesto. Lasic Krlezi prigovara da je on poslije rata konformizmom izdao ulogu intelektualca kao proroka kakvu je imao prije rata. Drugim rijecima, Lasic sugerira da moderni intelektualac jos moze imati ulogu proroka. Prorok je onaj koji zna naprosto, a ne onaj koji zna na temelju odredjene analize, metode i skole misljenja. Prorok je jednostavno tocka znanja po sebi, koja kao takva ne moze funkcionirati u modernom drustvu. Lasic doslovno kaze da su takvi primjeri beskompromisnih intelektualnih proroka vrlo rijetki u hrvatskoj kulturi. On, dakle, misli da bi Hrvatima bilo bolje da imaju vise takvih intelektualaca koji bi funkcionirali kao moralno neupitni uzori. Mislim, naprotiv, da intelektualac nema potrebe sebe uspostavljati u odnosu prema nekoj dobrobiti za narod. To se modernog intelektualca ne tice, jer on vise ne moze zauzeti tradicionalno mjesto koje je imao prije. On vise ne moze biti savjest drustva. Ni ja nisam govorio iz pozicije savjesti drustva, nacije, zajednice. Mene zanima herojstvo otudjenosti, hrabro podnosenje rasula koje zivim, jer je drustvo za mene u permanentnom stanju rasula. Trivijalno je da kazem da intelektualcima zamjeram oportunizam kad su institucije na koje oni pristaju - oportunisticke. Kako da im zamjeram sto ne osjecaju postmoderni senzibilitet kad organiziraju svoj rad i intelektualni identitet u jednoj komicnoj, paradrzavanoj instituciji kakva je Matica hrvatska, a da se ne usude izici van i povuci konzekvencije svoga izlaska? Ja njima ne zamjeram sto imaju niz sramotnih, karakternih nedostataka. Ja im zamjeram sto nisu u stanju vidjeti sto neprestano reproducira nuznost tih karakternih nedostataka - to je tip drustva na koji pristaju. Tip uloge koja im ocigledno godi. Biti hrvatski intelektualac - to je jednostavna uloga, to je krasno, za to nije potreban nikakav napor, osobito ne intelektualan.
Intenzivno se bavite i pojmom straha, za koji tvrdite da je izraz povijesne nezrelosti i slabosti hrvatskoga drustva. Otkuda takva fokusiranost na strah?
Znacenje straha takodjer sam naucio kod Kanta. Za Kanta moderni intelekt nastaje onoga trenutka kad se oslobadja straha od konzekvencija vlastite upotrebe. Strah nije psiholoski element koji se moze supstituirati nego je konstitutivna zapreka intelektualnosti, odnosno, intelektualnost nastaje kad se covjek oslobadja straha od upotrebe te intelektualnosti. Time zapocinje znameniti Kantov tekst o prosvijecenosti. Mislim da je strah kategorija koja je naprosto sveprisutna u svim slojevima hrvatskog drustva. Ne postoji gradjanska hrabrost koja konstituira civilno drustvo. Napisao sam da se znacenje hrabrosti moze nauciti kod Sidneya Lumeta u filmu Twelwe Angry Men: to znaci moci prihvatiti ulogu manjine, dakle, biti jedan naspram jedanaest ostalih i inzistirati na svojoj istini. To sto zapravo jesu pravo, zakon i gradjanstvo, ne moze se nauciti iz hrvatske tradicije nego iz americkih westerna. Jer, hrvatska malogradjanstina zamislja gradjanina kao nekog tko zivi u urbanoj sredini, tko je rodjen od gradjanina sto je feudalna logika. Nepismeni kauboj u westernu postaje uzor moderna pojma gradjanina onoga trenutka kad kaci serifsku zvijezdu i brani od linca zlog ubojicu, iako zna da je on ubojica, i spreman je poginuti i cak ubiti. Zbog cega? Zbog apstraktne, beskonacne vrijednosti zakona. To je rodno mjesto gradjanina, a ne puko hodanje po Jelacic placu i pijenje kava. To je taj moment straha od rizika kojeg se covjek, ostavljen od Boga, drzave, sigurne pozicije, nacionalne kulture i ideologija, da bi opstao, mora osloboditi. Drustva koja ne mogu reproducirati tu gradjansku hrabrost, osudjena su na retardiranje, regresiju i odumiranje, i moraju nestati.
U tom kontekstu poimanja straha, kakvo je hrvatsko drustvo?
Hrvatsko drustvo je bilo i ostalo drustvo straha. Pritom doslovno mislim da hrvatsko drustvo u tom smislu nije dozivjelo u zadnje vrijeme nikakve promjene. Ono sto zovem nacionalnom revolucijom i prakticnim ostvarenjem hrvatske drzavotvorne ideologije, temeljni je element uspostavljanja kontinuiteta, a ne razlika s obzirom na ono sto je bilo prije. Reci cu to ilustracijom: ono sto je smijesno kod Franje Tudjmana, kojeg cesto pokusavaju prikazati kao ridikula, zapravo je vrlo osmisljeno. Prije rata Tudjman je u Becu objasnio zapadnom svijetu cijeli problem nastanka komunizma, nacionalizma i ostaloga, ujedno objasnivsi i vlastiti identitet. On je rekao: Komunisticki pokreti samostalno su uspjeli samo ondje gdje su se povezali s nacionalnim pokretima. U tom trenutku Franjo Tudjman je rekao: Da, naravno, ja sam bio komunisticki general jer sam oduvijek bio nacionalist. On je uspostavio genijalni kontinuitet s vlastitom prosloscu. To znaci, Franji Tudjmanu narod pljesce ne zato sto je prekinuo s komunizmom, nego zato sto je nastavio pricu, a nastavio je pricu zato sto su se ljudi identificirali ne s Franjom Tudjmanom koji je bio u zatvoru i patio zbog komunizma, nego zato sto su se prepoznali u svom konformizmu s Franjom Tudjmanom. Franjo Tudjman je prvi i najveci konformist i po tome je narod glasao za njega. Dakle, upravo su konformizam i strah ono sto se kao medij identifikacije uspostavlja izmedju nacije i njenog vodje. Takodjer, ljudi ne idu masovno u crkve jer su naglo poceli vjerovati u Boga i zato sto su vrijednosti vjere u Boga postale vazne i dominantne, nego idu u crkvu iz straha i konformizma. Religija i crkva u danasnjem hrvatskom drustvu zivi od tog straha, a ne od nagle autenticne vjere u Boga. zivi kao mjesto najjednostavnijeg ideoloskog konformizma sto je, dakako, nesreca za vrijednosti koje bi ta crkva trebala posredovati. Vjera danas propada vise nego ikada prije. Cinjenica da mase plaze po crkvama samo je argument najdublje krize religije.
Ne stedite ni narodne mase koje proglasavate nijemim, bezlicnim oportunistima koji vegetiraju i imaju simplificiranu svijest. O kakvoj je manipulaciji rijec?
Masa je u onoj mjeri bezlicna u kojoj je predmet manipulacije. To znaci da se dade naknadno, iako se moglo od samoga pocetka, ustanoviti kako na prostorima bivse Jugoslavije raste politicka i svaka druga manipulacija i kamo to vodi. Dakle, to znaci da je moguce ispricati drugu pricu o tome kako dolazi do rata ovdje i zasto se raspada bivsa drzava. Takodjer i to da su glavni akteri te drame osobe koje se ponasaju do kraja racionalno s obzirom na ciljeve koje su postavili. Akteri na sceni jugoslavenske drame su racionalni u svojim cinima i to Zapad ne zeli shvatiti jer ne zeli sebe prepoznati u tockama koje su zajednicke s ovim svijetom ovdje. Da se ne bi prepoznao, uvodi onu tezu o iracionalnom, balkanskom elementu, o urodjenoj zloci balkanskih naroda. Ali, za Boga miloga, oni ne rade nista drugo no sto je hrvatska ideologija cinila govoreci o Srbima. Naime, da su Srbima zlo, manipulacija i dominacija nesto urodjeno, pa da se sa Srbima ne mogu uspostaviti racionalni kontakti nego da je to element koji treba odsjeci pod svaku cijenu. Tako i Zapad odbacuje problem ovoga rata tvrdeci da su ovdje na djelu iracionalne sile. Moja je teza suprotna: tu su na djelu sasvim racionalne sile i to se da racionalno ispricati do kraja, ali ce prica biti bitno drukcija od one koja se danas pripovijeda - price o naciji koja je cijelu povijest zeljela vlastitu drzavu i onda ju je napokon ostvarila. To je prica koja je doista infantilna. Najzanimljivija je, dakako, njena efektivnost, ona je ucinkovita do krajnje mjere, i to mene zanima. Usput me zanima kako svi nasi povjesnicari i svi ljudi koji bi trebali nesto znati o povijesti, nisu u stanju obaviti svoju duznost, odnosno, kritiku te nacionalne ideologije.
Hoce li ta drukcije ispricana prica biti ispricana, kako kazete u predgovoru knjige, iz prakse urbane, intelektualne gerile?
Ta prica ne moze biti nesto sto bi konkuriralo nacionalnoj naraciji jer ona od samoga pocetka nema namjeru postaviti se u odnos suparnistva. Mi ovdje ne zelimo postati hrvatski predsjednici i odvesti hrvatski narod u bolju buducnost. To nas uopce ne zanima, niti nas zanima reci pravu istinu o Hrvatskoj negdje drugdje. Ali, kad sam upotrijebio tu sintagmu, onda sam htio zazvati druge na slicne pokusaje, a ne unaprijed pokusati promociju vlastite price jer ja zapravo te price uopce niti nemam. I ova knjiga nije pokusaj pricanja neke nove price, nego je rastavljanje postojece price na neke sastavne dijelove. Dakle, ja rastavljam, ja nisam konstruktivan. To sam naucio kod Hegela kad kaze da uloga filozofije nije konstruktivna, i ja ne mislim graditi nikakav novi i bolji svijet niti pricu koja ce odgurnuti sa scene postojecu hrvatsku pricu. Ali, niti pricu koja bi pretendirala biti vjecno vazeca. Mi u Arkzinu ne nastojimo oko vjecnosti, mi se bavimo efemernim ometanjem programa, ali upravo u tome zelimo biti priznati. Dakle, ne anarhija, nego naprosto postavljanje prepreka. Takodjer, parafraza Barikada jest parafraza onoga kako pocinje rat. Ja kazem dvije stvari. Hrvatima kazem sljedece: Nema takvoga drustva u kojem cete se rijesiti barikada. Iluzija da postoji takvo drustvo jest temelj na kojem mozete izgraditi samo totalitarizam i svoju vlastitu nesrecu. Barikade su nacin egzistencije modernoga drustva. Srbima pak zelim pokazati kako izgledaju prave barikade, a ne one njihove smijesne, infantilne barikade sastavljene od jadnih, malih topica i tenkica, koje je razvoj dogadjaja, kao sto smo vidjeli, zbrisao. Ja podizem barikade za njihovu naknadnu pamet. Pokazujem im od kakvog se materijala prave istinske barikade, a ne one njihove kao iz price o Tri prascica, koje se mogu lako otpuhnuti pa ih je onda povijest i otpuhnula.
Zasto koristite deminutive za topove i tenkove, a toliko je ljudi poginulo?
Kad je rijec o ljudskim zrtvama, onaj tko je unaprijed znao da njegovi ciljevi jesu vrijedni tih ljudskih zrtava, taj beskonacno ponizuje ljudski zivot i prema njemu nemam nikakav pozitivan osjecaj i zbog njega govorim u deminutivima. Zato sto ne zelim pristati na njegovu logiku jer je to logika onih koji uvijek iznova imaju ideje za koje misle da je vrijedno ginuti. Ali, ja ne mislim da je hrvatska drzava vrijedna kapi krvi. Ako citav narod misli, neka izvoli, ali ja to ne mislim. I ja ne mislim da ti ljudi koji su poginuli, ma kako to tragicno zvucalo, da je njihova smrt imala smisla. I to je pocetak rusenja price, rusenja naracije o kojoj govorim. Ako ista drugo, mozemo razmisliti o iskustvu koje nam se na ovim prostorima namece, gdje povijesne mijene gaze na prvome mjestu grobove i njihove simbole. Zasto mislimo da je ovaj trenutak onaj odlikovani i jedini u povijesti i zadnja rijec povijesti? Sjetimo se prvoga svjetskog rata: misli li danas jos netko pametan da su te milijunske zrtve imale nekog smisla?