Za prosjecnog gutaca novina ako je takvog moguce zamisliti, BorisBuden mozda i ne predstavlja pretjeranu senzaciju. Rezimske udvorice videu njemu jednog medju brojnim otpadnicima, oni drugi s mukom nalaze Arkzin,politicki magazin koji u gomili svih mogucih i nemogucih izdanja ipak imasacicu odanih citatelja. Buden je rodjen 1959. u Zagrebu, gdje je zavrsiostudij filozofije. preveo je dvije knjige Sigmunda Freuda, pa bi se mogloreci da ga je interes za oca psihoanalize logicno odveo u Bec, grad u kojemzivi posljednjih nekoliko godina. Njegovi ogledi, tiskani uglavnom u Arkzinu,izazvali su iznimnu pozornost zbog otpora tradicionalnim oblicima misljenjai bespostednog rusenja svih mitova, medju kojima onaj o naciji i Kroacijizacijelo nije na posljednjem mjestu. Prije nekoliko dana pojavio se 100.broj tog hvaljenog i osporavanog zagrebackog fanzina pod cijim ce se zastitnimznakom naci i novo izdanje Budenove zbirke eseja Barikade. Ovaj razgovorvodjen je izmedju dva grada, Zagreba i Beca, i izmedju dvije godine, s ambicijomda oznaci poziciju intelektualca koji izmedju cekica ideologije i nakovnjakolektivnih iscekivanja ostaje vjeran svojoj legitimnoj roditeljici - sumnji.

Dugotrajna ratna klimau znatnoj je mjeri traumatizirala, a onda i polarizirala hrvatske gradjane.Nema dvojbe da je u jacanju negativne polarizacije, svedene ne crnobijelekalupe ili mehanicko pro et contra, veliku ulogu imala dirigirana politika.Ipak, zacudjujuca je, pa i porazavajuca cinjenica da je na takvu stupicupristao zamjetan dio hrvatskih intelektualaca. Kako to objasnjavate, pogotovoiz vaseg beckog rakursa koji je takodjer dvojak ili bipolaran? Naime, dovoljnoste daleko, ali istodobno blizu da zbivanja u Hrvatskoj mozete komentiratibez nama tako svojstvene iracionalne retorike i navijackog svunga.

Mislim da moj takozvani becki rakurs, dakle cinjenica da sam na nekinacin odmaknut od zbivanja o kojima pisem nije ono najbitnije. Najvaznijaje jasna i cvrsta pozicija. Nemam iluziju objektivnog posmatraca koji razotkrivaistinu onakvom kakva ona odista jest. Niti mislim da postoji neko mjesto,neko stajaliste u drustvu, na primjer pozicija neovisnog intelektualca,s kojeg je moguc objektivan i nepristran uvid u realnost. Kada je Hegelsvojedobno napisao da je samo kamen nevin, onda je prije svega mislio nafilozofiju. Ne moze se biti nevin u misljenju. Ne moze se misliti o drustvuu kojem se zivi bez krivnje. To znaci, bez pristranosti i bez ogrijesenja.Tko misli, nema milosti, a tko ima milosti, taj mozda u nesto vjeruje alisigurno ne misli. U tome je tajna kritike, a prije svega intelektualne drustvenekritike. Za mene nema misljenja bez kritike i obrnuto. Nedavno je ovaj problemjasno izasao na vidjelo u televizijskoj raspravi o ulozi intelektualacau nas. Nacionalisticki hardcore olicen u hadezevskim intelektualcima otvorenoje napadao i potpuno odbacivao i samu mogucnost intelektualnog i ljudskogkozmopolitizma. Takozvana druga, suprotstavljena strana nije se medjutimusudila dovesti u pitanje patriotizam kao takav! Mi imamo dakle jednu pozicijusasvim jasnu, ali gdje je kontrapozicija? Nje nema. A potpuno je legitimnou intelektualnom, stovise u teorijskom smislu, dovesti u pitanje samu pozicijupatriotizma. Reci - ja nisam patriot, domoljublje mi se ljudski gadi, teorijskiga mogu osporiti, drzim ga politicki krajnje opasnim i mislim da je u kulturnompogledu izraz najdublje dekadencije, ja sam intelektualac kozmopolit - recidakle tako nesto moze zvucati u danasnjim hrvatskim prilikama kao blasfemija,ali je u svakom pogledu relevantno i predstavlja solidnu intelektualnu pozicijukoja posjeduje svoje jake argumente i slavnu tradiciju. Nije li jos Diogenna pitanje, otkuda dolazi, odgovorio da je gradjanin svijeta. Dakle, problemhrvatskih intelektualaca je u tome sto su u obje svoje varijante, onoj hardi onoj soft, ostali zatvoreni u nacionalisticki univerzum ne usudjujucise otvoreno iskoraciti iz njega. Za to oni nemaju nikakva intelektualnaopravdanja. Nekakav realpoliticar bi mogao, iako ne kao nesto naprosto samorazumljivo,zastupati nuznost kompromisa s patriotima. Ali intelektualca, drustvenogkriticara jos i vise, nikakva nuznost ne obvezuje na taj kompromis osimbijednog oportunizma.

Kalendarska smjena uvijek, na neki nacin, namece potrebu za rezimiranjem. U novu godinu ulazimo s teskim bremenom u Bosni i Hercegovini, s negativnim saldom koji stjecemo cak i medju najblizim susjedima, s porezom na dodanu vrijednost, ali isto tako s istrosenim karizmama, pokopanim strankama, prodanim liberalima i tisucama ocajnih i rezigniranih gradjana. Kako u svemu tome vidite bozicnu poruku novog zagrebackog nadbiskupa Josipa Bozanica?

Medijska euforija koja je popratila Bozanicevu poslanicu razotkrila je sav jad danasnje hrvatske politicke stvarnosti. Nije li to prvorazredan skandal da pored najjace opozicijske stranke koja sebe naziva socijaldemokratskom, pored druge velike opozicijske stranke koje istice da nije samo liberalna nego i socijalna, pored svih tih sindikata, upravo Crkva otkriva mrtvi politicki kapital socijalnog pitanja u Hrvatskoj? Jos su gora nerealna ocekivanja koja komentatori postavljaju pred Bozanica. U svojoj nekriticnosti i naivnosti neki su komentatori u Bozanicevu okrivljavanju struktura za tesku socijalnu situaciju cak vidjeli nasrtaj na sam sistem. Svaka sentimentalna naklonost prema popovima samo je losa kompenzacija za duboko razocaranje politikom hrvatske oporbe. Zagrebacki nadbiskup sve je prije nego revolucionar. On ne namjerava rusiti sistem, jer je na celu institucije koja predstavlja sam temelj tog sistema. Hrvatska katolicka crkva danas je glavni ideoloski aparat hrvatske drzave. Ona je prava infrastruktura Tudjmanove hegemonijalne vladavine, a ne mangupi u hadezeovskom sustavu. Zar netko danas jos stvarno misli da se Tudjman odrzava na vlasti pomocu Canjuginih trikova? Tudjman vlada hegemonijalno, a to znaci ne samo posredstvom svog politickog i vojno policijskog sustava, nego u najsirem smislu ideoloski, uz pomoc kulture, skolstva i na prvom mjestu Hrvatske crkve. Ici u crkvu danas u Hrvatskoj i upraznjavati vjerske rituale, ne znaci iskazivati svoju vjeru u Boga, nego ideolosku i politicku pravovjernost, to ne znaci dakle "ja vjerujem u Boga", nego "ja sam pravi Hrvat!" Prihvacajuci ulogu ideoloskog hegemona u drustvu, Hrvatska je crkva dovrsila proces svoje ateizacije. Sve ono sto godinama nije uspijevalo komunistickoj materijalistickoj kritici religije i crkve, naime pokazati da je sva njezina istina u njezinoj zemaljskoj, svjetovnoj funkciji, to je uspjelo Franji Kuharicu u kompletnom slizavanju Hrvatske crkve s hrvatskim politickim i ideoloskim drzavotvorstvom. Religija i crkva danas u Hrvatskoj zive od politike. A sav je Bozanicev revolucionarni novum u tome sto je shvatio da se od te politike moze i stradati i da je jedina sansa crkve da ocuva svoje besprimjerne privilegije, svoju hegemonijalnu poziciju, u tome da napusti Tudjmanov brod prije nego ovaj potone i odvede sa sobom i nju na dno. S druge strane, Bozanic ovim politikantstvom samo odgadja suocenje crkve s njezinom pravom dramom, dramom u kojoj se nalaze crkve koje svoje uporiste traze u autenticnoj ljudskoj religioznosti, a ne u njezinim politikantskim surogatima, naime s cinjenicom da se u razvijenim zemljama Zapada nikada nije tako malo vjerovalo u Boga kao danas.

Gdje je onda, po vama, moguci izlaz?

Jedini odgovor na Bozanicev istup je po mome sudu samo jos radikalniji zahtjev za sekularizacijom hrvatskog drustva. Zato sto se ne smije hrvatskoj politickoj opoziciji dati alibi da parazitski i dalje iscekuje kako ce netko drugi obaviti njezin glavni posao - rusenje samodrzca Tudjmana. Zato sto je od Tudjmana gore samo jedno - drustvena i politicka situacija u kojoj zagrebacki nadbiskupi ruse i postavljaju hrvatske predsjednike! I naposljetku zato sto bi bilo dobro za Hrvatsku da u njoj ostane netko tko jos autenticno vjeruje u Boga i postuje neke od Bozijih zapovijedi, recimo onu "ne ubij!", kako se ne bi ponovila situacija u kojoj je crkva prva kad treba uokolo dijeliti raspela i krunice, ali zadnja kad treba preuzeti odgovornost za zlocine pocinjene i, molim lijepo, pod tim znakovljima.

Pozicija intelektualca uvijek se u stanovitoj mjeri cini dvojakom ili shizoidnom. Uzmimo slucaj Heinricha Heinea koji je citav zivot bio na svojevrsnoj granici; izmedju zidovstva i katolicanstva, izmedju lirike i feljtona (kojem je upravo on postavio temelje), izmedju Njemacke i Francuske. Taj i takav pisac zakljucio je da nakon tragedije nastupa farsa. Mislite li da je time prije vise od sto godina definirao i nase sadasnje stanje?

Ne mislim da bi trebalo previse sentimentalizirati oko te rascijepljenosti intelektualca. Rascijepljenost u jednoj stvari cesto znaci cvrstinu i jedinstvenost u drugoj. Heine je bio mozda rascijepljen izmedju Njemacke i Francuske, ali je bio postojan i jednoznacan u svom odbijanju nacionalizma. Uostalom, mislim da je glavna rascijepljenost danasnjeg intelektualca upravo konstitutivna za njegov identitet i ujedno izraz neceg sasvim pozitivnog. On ne vidi samo svoj predmet nego i sebe u svojoj ulozi. On stalno reflektira svoju vlastitu poziciju i dovodi samoga sebe u pitanje. To je izraz rascijepljenosti ali i samosvijesti, u tome je njegova drama ali i njegova prednost.

Sto se tice farsicnosti nase danasnje situacije, onda mozda nema boljeg primjera za to od slucaja takozvane jugonostalgije. Donedavno je taj fenomen u potpunosti pripadao nasoj tragediji. Jugonostalgicari su bili ljudi koje je pregazilo vrijeme i koji u buducnost nisu imali ponijeti nista drugo osim svog politicki i ideoloski suspektnog sjecanja na zauvijek izgubljenu bolju proslost. Dakle, tragicni gubitnici. Ali sto se zbiva kada Ðordje Balasevic najveci broj svojih fanova kod nas pronalazi medju mladjim tinejdzerima? Koji jedva da se mogu sjetiti nekakve Jugoslavije. Nostalgija se tu pretvara u neku paradoksalnu formu sjecanja na buducnost. Jugonostalgija postaje izraz za potrebu koja dolazi iz buducnosti. Jucer svjedocanstvo tragedije, danas znak farse.

U vasim ogledima niste bili kriticni samo prema protagonistima vladajuce stranke. Koliko se sjecam, suprotstavili ste se jednoj Lasicevoj hipotezi o tome kako bi se danas, da je ziv, ponasao Krleza, a osporili ste takodjer Gotovceva stajalista iz jednog uvodnika, gdje se o Zapadu sudi u stereotipima, a o Hrvatima kao o odabranom narodu ...

Da, otpocetka mi je bilo vaznije podvrgnuti kritici takozvanu hrvatsku kulturnu elitu jer ona s hadezovcima i Tudjmanom dijeli istu hrvatsku nacionalisticku ideologiju. Ona je, kao i Crkva uostalom, jedan od glavnih fundamenata Tudjmanove hegemonije, cak i kada se politicki nateze s njim oko konkretne podjele vlasti. Temeljni postulat nacionalizma, kao sto je pokazao Ernest Gellner jest u tezi da se kulturne i politicke granice imaju poklopiti. Dakle, cija kultura, njegova drzava, ciji jezik, njegova vlast itd. Otuda ogromna vaznost kulture u nacionalistickoj politici. Nedavno sam u Arkzinu napisao da je politika u nas nastavak kulture drugim sredstvima. Neki cak nikada nisu shvatili da je rijec o dvjema sferama, Gotovac na primjer. Mislim da njemu jos ni danas nije jasno zasto ga nisu izabrali za predsjednika, a bolji je pjesnik od Tudjmana!

Rekao bih, koliko god to groteskno zvucalo, da su nasi sunarodnjaci, pa i nasi intelektualci, tolerantni prema onima koji dijele njihova stajalista, a da neprijatelja slute u svakom tko im se usudi konfrontirati. Dobro, ne morate se slagati s Lasicem, ali ne vidim da se ponasa kao mitoman.

Slucaj Lasic jos je zanimljiviji. Taj nas najveci krlezolog, svojedobno je navodno izjavio kako bi Miroslav Krleza, da je ziv, bio savjetnik Franje Tudjmana. Uz bok jednog Aralice ili Letice. Ako je netko jos i mislio kako se profesoru slucajno omakla glupost trebao je citati njegove Eseje o Evropi ili nedavnu prepisku s Mandicem. To sto povezuje Lasica i Tudjmana nije mrtvi Krleza s kojim Lasic besramno manipulira, nego zajednicki drzavotvorni projekt! Dok Tudjman nasiljem nad ljudima povlaci politicke granice, Lasic utvrdjuje te granice nasiljem nad ljudskom pamecu i znanjem. Dok je Tudjman klasicni rasist koji te granice definira genetski - Srbi su genetski neprijatelji Hrvata - Lasic je moderni neorasist i za njega je razlicita kultura to sto odredjuje ove granice. Dok je nekada rasizam operirao pojmom rase, danas se koristi pojmom kulture. Dok je nekada potpirivao mrznju, danas provodi svoje ciljeve u rukavicama heterofilije - cijeni i postuje kulturu Drugoga, ali inzistira na esencijalnoj razlici i separaciji. To je ta neorasisticka srz Lasiceva zahtjeva za konacnim odvajanjem takozvane hrvatske od takozvane srpske kulture. Nasuprot tomu ja tvrdim da Hrvate i Srbe ne samo da povezuje zajednicki jezik, nego ih ni ne razdvajaju razlicite kulture.

U jednom gotovo paradigmatskom ogledu obrusili ste se na ponasanje Ivana Aralice. Sa zarom kakva psihoanaliticara, prepoznali ste u njemu nasladu u pokoravanju najvisem uzoru, pisali ste o iracionalnosti i okamenjenoj autoritarnosti, nalazeci u Aralici opce mjesto hrvatske intelektualnosti. Najgore je mozda to da je takav duh astronomski udaljen od zapadnjackih standarda.

Intelektualci tipa Aralice danas su mi simpaticniji od lasicevaca. Aralica je potpuno otvoreno prihvatio ulogu Tudjmanova savjetnika i nacionalnog ideologa ne glumatajuci angazman za neke vise demokratske ciljeve. Njegova vizija kulture jest vizija seoskog ucitelja. Da bi je ostvario on otvoreno i konstruktivno suradjuje sa seoskim zandarom, popom i fiskalom. On se ni svojih opanaka ne stidi. Lasiceva vizija zatvorene nacionalne kulture nije bitno razlicita od Aralicine ili Tudjmanove. Ali on bi u tom seoskom blatu htio u svojim salonkama otplesati becki valcer. Pa je ispao tragikomicni luzer. Ni seoski zandar ga nije htio za savjetnika. Prometej s nase gmajne. Dok god ce hrvatski intelektualci dozivljavati smisao svoje intelektualnosti u organskoj pripadnosti svome narodu, dok god ce najvisa svrha njihova djelovanja biti dobrobit njihova naroda, lizat ce cizme vlastodrzaca i skute vjerskih vodja. Treba se osloboditi iluzije zvane narod i domovina.

Iz svega zapravo ispada da zivimo u autoritarnom drustvu i da je iracionalnost temeljna crta naseg politickog i javnog okolisa. Sto je najparadoksalnije, toj vrsti zagadjenja javnog zivota pridonijeli su u znatnoj mjeri i hrvatski intelektualci iz dijaspore. Zar Zapad, na koji se deklarativno tako rado pozivamo, nije na njih ostavio nikakva traga?

Ostavio je itekakvoga traga. Same duboke rane i oziljke ponizenja. Josif Brodski je pisao da je emigracija skola ponizenja, ona konacna lekcija iz te vrline. Na tom Zapadu shvatis vrlo brzo da nisi nista vise od zrna pijeska u pustinji. Ali upravo u tom osjecaju vlastite nistavnosti i neznatnosti koju covjek pojedinac dozivi u suocenju s nesagledivoscu svijeta Brodski je vidio autenticno intelektualno iskustvo. Pravo stvaralastvo se radja iz odnosa prema toj beskonacnosti svijeta, a ne iz odnosa prema dobrobiti nekog posebnog naroda ili kulture. Napisati zbirku pjesmica, angazirati se pritom za nacionalnu stvar, biti priznat od naroda i vlasti, uloziti tu zbirku na policu onih pet ili sest stoljeca hrvatske knjzevnosti, dobiti mozda citavu stranicu u udzbeniku iz nacionalne knjizevnosti, slusati kako djaci prvaci na danima svoje skole tu i tamo sricu pokoju tvoju pjesmicu i eto vec je covjek intelektualac. Ali ubaciti tu zbirku pjesama u more svjetske knjizevnosti, pored modernih medija koji jedva da jos pokazuju zanimanje za tu svjetsku knjizevnost i ne cuti nikada nikakva odjeka, to je uzas koji treba moci izdrzati. Najveci broj nasih intelektualaca nisu mogli izdrzati to ponizenje, pa sada svojom glasnom sveprisutnoscu ponizavaju sve nas u kulturnom, politickom i svakom drugom smislu.

Hrvatskog malogradjanina odredili ste kao sovena, oportunista iz strasti i vjecnog nesretnika koji u svojoj megalomaniji umislja da je nesto vise nego sto uistinu jest. Cini se, po tome, da idete Matosevim i Krlezinim tragovima?

Ne poznajem dobro hrvatsku knjizevnost da bih u sebi vidio nekoga tko ide Matosevim i Krlezinim stopama. Mozda, neka o tome sude drugi. Drustvenu kritiku medjutim nisam ucio od njih nego od svjetske filozofije. A sto se tice hrvatskog malogradjanina, kojeg osobno poznajem u liku onog pravog "Zagrepcanca", tocno, rijec je doista o duboko frustriranom sovinistickom monstrumu i oportunistu. Hrvatski nacionalizam njegova je ideologija, autenticna hrvatska kultura njegova je iluzija, mitleuropski identitet je njegova lazna mjenica kojom zeli kupiti ulazak u Evropu. Ali na toj evropskoj sceni on nema nikakve sanse. Ni za originalne Becane danas na toj sceni vise nitko ne pokazuje zanimanje. Ovdje doma nad tim se hrvatskim malogradjaninom izivljavaju primitivci koji su ostvarili njegov san, hrvatsku drzavu. I u tome je njegova tragedija. Znao je nacionalisticki huskati, ali se nije usudio ubiti, zapaliti i srusiti za nacionalnu stvar. Sad je medju gubitnicima i prica glupe sovinisticke viceve o Hercegovcima. Sanjario je o Becu, a sad mu se metropola zove ©iroki brijeg. Danas zajedno sa svojim politickim favoritima, Gotovcima, Budisama i Tomcima, sjedi i ceka da priroda obavi svoje i ukloni zlog Predsjednika i tako ga napokon usreci. Ja medjutim upravo njemu zelim konacnu smrt i nadam se da ce jednom zauvijek odumrijeti i napraviti mjesta za slobodnog i samosvjesnog gradjanina, odgovornog za sudbinu drustva u kojem zivi.

Cini mi se da je malo tko u nas tako razoblicio Handkea, kao sto je to vama poslo za rukom. No, baveci se prostituiranjem tog austrijskog pisca slovenskog podrijetla, nasli ste mu gotovo savrsenog parnjaka u Alainu Finkielkrautu. Bilo bi dobro da pojasnite taj paralelizam, pogotovo u svjetlu cinjenice da Finkielkraut nakon kritike hrvatske politike u Bosni nije pretjerano obljubljen u nasim sluzbenim krugovima?

Finkielkraut je i dalje prvi favorit nase kulturne elite. A to sto ne podrzava hrvatsku vlast i nije njen miljenik, zaboga pa tko u svijetu jos podrzava Tudjmana i komu bi koristila ta sramota da bude njen miljenik? Ali nije problem Handkeova i Finkielkrautova angazmana u njihovom odnosu prema konkretnoj politici i vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Tajna njihova angazmana je u njihovu kritickom odnosu prema modernom zivotu i kulturi Zapada. Obojica su kulturpesimisti i kriticari evropske kulturne dekadencije. Obojica izricito okrivljuju suvremene medije, narocito elektronske, televiziju i internet, za otudjenje covjeka i za unistenje autenticnih kulturnih vrijednosti. U Srbiji odnosno Hrvatskoj i jedan i drugi su otkrili prostore nepatvorenog zivota i kulture, onu istinsku realnost koja je na Zapadu iskrivljena medijima i unakazena kulturnom industrijom. Mi smo za njih neka vrsta reality parka, kako su to napisali Bilwetovci. Oni su se angazirali za nas kao za neki rezervat ugrozenih oblika zivota i kulture. To sto se jedan angazirao za Hrvatsku, a drugi za Srbiju, sporedno je. Moglo je biti i obrnuto.

Ipak, vi ste u Becu i mogli bismo se baviti kakvim ruzicastijim temama. Koliko je glavni grad Austrije danas blizu, ili daleko, od tradicionalne slike kavanskog intelektualca koji sjedi u Cafe Grienstaedlu, ili Centralu, pijucka kavu i smislja svoje feljtone?

Bec je danas drugorazredna evropska metropola. Ali jos uvijek evropska i jos uvijek metropola. U njemu doduse ne zivi i ne radi ni jedna svjetska intelektualna zvijezda, ali te svjetske intelektualne zvijezde redovito ga posjecuju. Bec ih je u stanju na intelektualno dostojan nacin ugostiti. U Becu ima medija i novinara koji su u stanju napraviti intervjue s najpoznatijim svjetskim filozofima, a ima i publike koja ce doci na njihova predavanja i diskutirati s njima. U Zagrebu je tako nesto nezamislivo. Da nas i posjeti Derrida, jedva da bi se naslo par ljudi za publiku, a ne bi bilo ni jednog medija odnosno novinara koji bi mogli medijski priremiti i popratiti susret s njim. U nas nedostaju citavi segmenti javne intelektualne scene, nema naprosto infrastrukture za neki intelektualni pomak. Stoga je mozda i bolje da nas nitko ne posjecuje. Ionako bismo se samo sramotili.

Iz te perspektive takodjer nema smisla sanjariti o beckim kavanama u kojima danas ne sjede slavni feljtonisti nego japanski turisti s camcoderima. Uostalom, svi bolji njemacki feljtoni objavljuju se u MŸnchenu, Frankfurtu, Hamburgu, Berlinu ili ZŸrichu, ali nikako ne u Becu. Stara slava postoji zato da bi se prodavala zapadnim turistima i agramerskim skorojevicima. Bivsa Jugoslavija je u kulturnom i intelektualnom smislu bila daleko zanimljivija, dinamicnija i na neki nacin svjetskija od danasnje Austrije. Mozda i zbog svoje kulturne i etnicke raznolikosti, slicne Habsburskoj monarhiji. Mozda su u tom smislu Tita odista s pravom nazivali posljednjim Habsburgom.

Umjesto pozdrava, trebao bih vam mozda reci:dovidjenja u iducem tisucljecu! Zvuci daleko i istodobno blizu. S kakvim slutnjama cutite taj veliki finale?

Tesko mi je misliti u vremenskim kategorijama od sto ili tisucu godina. Ne mogu predvidjeti ni sto nas ocekuje pocetkom sljedeceg stoljeca, ali pretpostavljam da bi se Hrvatska mogla uskoro naci pred nuznoscu redefiniranja vlastitog identiteta. Ideoloska konstrukcija koja danas determinira nasu politiku, kulturu i gotovo sav drustveni zivot, a unutar koje je Balkan na primjer izvor svih zala, a Evropa, odnosno Mitteleuropa predstavlja neupitni pozitivni hrvatski identitet, vec je prilicno klimava. Mi cemo, makar samo u nasim glavama, zagrebackom kinu "Europa" morati vratiti staro ime - kino "Balkan".