Boris Buden nerado govori o vlastitoj biografiji u faktografskom smislu, jer u svojem radu, izmedju ostalog, sledi i trend neakademizma, koji iz govora izbacuje klasicne titule, fusnote i oslobadja se tradicionalnog intelektualizma. Da zadovoljimo radoznalost citalaca recimo ipak da je rodjen 1959. u Zagrebu, gde je diplomirao filozofiju, uz dopunske studije marksizma, posle toga radio je kao prevodilac, s posebnim interesom za psihoanalizu (Freud: Pronadjena psihoanaliza, Buducnost jedne iluzije i drugi spisi) te kao esejista objavljujuci pretezno u "Arkzinu", ali i na 3. programu Hrvatskog radija, u "Slobodnoj Dalmaciji", vise svajcarskih i austrijskih medija. "Arkzin" je u Biblioteci Bastard sakupio te eseje u knjigu "Barikade" koja je rasprodata i za jesen se priprema novo izdanje. Trenutno radi na IWM-u u Becu na doktoratu o kritici ideologije.Medjutim, Boris Buden je mnogo vise no sto ovi sturi podaci pokazuju. Nezadovoljan onim sto hrvatska scena moze da ponudi mladom intelektualcu, nije se, kao mnogi, prepustio struji i izborio za nekakvu profesorsku sobicu, vec je odlucio da pliva protiv struje, ma koliko to na egzistencijalnom nivou bilo problematicno. Kriticar "narodnofrontovske opozicije" vlasti, ali i hrvatske malogradjanstine koja svoje uporiste trazi u i dobija kroz "autisticnu i ksenofobicnu kulturu", docekan je u najvecem broju slucajeva cutanjem.
Pocetkom septembra, posle mnogih susreta u virtualnom prostoru i "trecim" i "neutralnim" zemljama, konacno dolazi u Novi Sad, post-yu prostor koji je niz godina za njega bio fizicki zatvoren, da bi prisustvovao knjizevnom skupu "Tranzicija - nova lica knjizevnosti", u organizaciji Novosadskog knjizevnog kruga K21K.
Spremas se u SRJ posle dugo vremena?
Nakon vise od osam godina. Zapravo u zemlji koja se danas zove Savezna Republika Jugoslavija nisam jos nikada bio. Bio sam u tim krajevima kada su oni bili dio bivse Jugoslavije, jedne sasvim druge zemlje, meni inace puno draze od nove koju jos zovu i krnja. Zapravo imam stalno problema s tom zemljom. Ja osobno o njoj ne mogu govoriti kao o Jugoslaviji. Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodio, odrastao i koja je neporecivi dio mog identiteta. Ali kakve ona ima veze s ovim jadnim preostatkom? Do svoje dvadeset i neke nikada nisam krocio na ove prostore, to jest najistocnija tocka do koje sam bio dospio, bio je Vukovar. Pa ipak, svi su mi ti krajevi na neki nacin pripadali. Sada se pod istim imenom prodaje sasvim drugi sadrzaj. I zato me neopisivo iritira taj srpski nominalisticki imperijalizam. Ono sto se realno izgubilo pokusava se nominalno nadoknaditi tako da se brutalno okupira jedan pojam, ime Jugoslavije. To je oblik agresije, agresije na nasu proslost koja jest bila zajednicka. Jednako se glupo osjecam kada pod drzavom rodjenja danas moram navesti Hrvatsku. To naprosto nije istina. Ja nisam rodjen u Hrvatskoj nego u Jugoslaviji. I ako vec mogu shvatiti da se mijenjaju drzave u kojima zivim, nikako mi nije jasno zasto se mijenjaju i drzave u kojima sam bio rodjen. Ti paradoksi samo otkrivaju da covjek na ovim prostorima vise nista ne kontrolira, pa tako ni svoju proslost. Tko zna u kojoj drzavi cu ja jos morati biti rodjen.
Kazes da do svoje dvadeset i neke godine nisi dolazio na prostore koji se danas nazivaju SRJ?
Interes za ove prostore otkrio sam po logici mog intelektualnog razvoja. Prvi put sam u Beograd dosao radeci intervju s pokojnim Vladimirom Dedijerom za tadasnji zagrebacki "Polet", a zadnji put bio sam zbog intervjua s filozofom Ljubomirom Tadicem za bivsi zagrebacki "Start". A u medjuvremenu su Beograd odnosno Novi Sad za mene postali gradovi u kojima se u intelektualnom smislu zbivaju zanimljive stvari. Citao sam casopise koji su dolazili iz tih krajeva, novine, komunicirao s ljudima i ta komunikacija me je intelektualno i ljudski obogacivala. Srbi kao narod, pa tako i srpska nacionalna kultura i povijest nikada me nisu zanimali. A i zasto bi. Tada mi se cinilo, a danas sam jos sigurniji u to, da je interes za takve stvari u danasnjem svijetu prilicno bizarna pojava. Isto, dakako, vrijedi i za moju, hrvatsku naciju. Kao student filozofije znao sam dakako da postoji i nekakva hrvatska filozofija. Ali zasto bih umjesto primjerice Deleuza i Guattaria isao citati Franju Petrica, to mi nikada nije bilo jasno.
Dakle jos jednom, sasvim jednostavno, srpski prostori su me zanimali samo u kulturnom i intelektualnom smislu, a iz istog razloga sam i danas ponovo tu. Ne samo zbog istog ili slicnog jezika, nego prvenstveno zbog slicnog, gotovo srodnog, intelektualnog i kulturnog iskustva. A to je onaj isti razlog zbog kojeg me danas na primjer slovenska filozofija zanima vise nego americka cak i onda kada je citam na engleskom ili njemackom.
Trenutno si u Hrvatskoj najvise angaziran u projektima "Arkzina". Kako je pocela ljubav i zasto? Sta "Arkzin" zapravo predstavlja na sceni, koja mu je uloga?
Da, dobro receno, "Arkzin" je moja ljubav. Zapravo nemam nikakva drugog razloga raditi za tu novinu osim tog ljubavnog. Ljubavi je osim toga dozvoljeno da bude i ekscentricna, zar ne. A upravo je to ono sto me zanima. "Arkzin" je sasvim posebna, izuzetna novina, nesto sto se u potpunosti razlikuje od svega ostaloga na hrvatskoj medijskoj sceni. To je jedino mjesto na kojem danas na jedan medijski relevantan i moderan nacin mozete kriticki reflektirati hrvatsku stvarnost. Dakle, kriticki promisljati politicku, kulturnu i ratnu zbilju Hrvatske izvan zadanog ideoloskog okvira. Taj zadani ideoloski okvir je takozvano ostvarenje nacionalne drzave kao vjekovnog sna hrvatskog naroda. Mi u "Arkzinu" ne osjecamo nikakvu obavezu prema hrvatskom narodu i njegovoj navodnoj tisucljetnoj volji. Utoliko mi ne spadamo ni u hrvatsku politicku i intelektualnu opoziciju. Odnosno dozvoljavamo sebi uzeti upravo tu opoziciju kao predmet kritike. Takozvanu hrvatsku liberalnu inteligenciju na primjer. To su oni koji nikada ne dovode u pitanje opce nacionalne ciljeve, svenacionalni drzavotvorni projekt, ali su ljuti na Tudjmana jer im on te ciljeve nije ostvario na fini, gradjanski, pristojni nacin. On je protjerao Srbe jednom zauvijek iz Hrvatske i protiv toga oni nemaju nista. Ali sto je to ucinio tako prljavo i tako glasno, da svi jos i sada govore o zlocinima nakon Oluje, i sto se poslije toga dao slaviti uz takvu pompu i kic, to je ono sto mu ne mogu oprostiti. Mi dakle ne kalkuliramo s tim neprijateljstvom hrvatske liberalne inteligencije prema Franji Tudjmanu i njegovom politickom aparatu i ne ocekujemo nista od takva opozicijskog stava. Pogotovo ne nesto sto bi unaprijedilo nase razumijevanje cijele situacije. Stoga je nasa pozicija na politickoj sceni potpuno ekscentricna i marginalna.
Ali "Arkzin" je daleko od toga da bude magazin samo za politicka pitanja, stavise, status politike pogotovo u danasnjoj verziji "Arkzina" sasvim je sekundaran, ako ne i vise od toga.
Da, politika nije podrucje naseg primarnog interesa. Stoga mi ne moramo voditi racuna o realpolitickoj logici - odusevljavati se na primjer napadom nekog od otpadnika nacionalnog pokreta na Tudjmana. Ili, na primjer, veseliti se zato sto bivsi koministi, danas socijaldemokrati, na svakim novim izborima sve vise jacaju. Oni su pod potpunom ideoloskom kontrolom Tudjmana i HDZ-a i ne cine nikada nista sto bi moglo dovesti u pitanje njegovu vlasti i hrvatsku drzavotvornu ideologiju. Njihova jedina filozofija je oportunizam odnosno cekanje da im bolest i starost likvidiraju glavnog politickog konkurenta. Takodjer, sto je bitno, ne samo u politickom smislu, mi ne drzimo Tudjmana smijesnim. Naprotiv, mi uzimamo njegov lik i djelo sasvim ozbiljno, dok je medju politickom i posebice kulturnom opozicijom on predmet konstantnog ismijavanja, a to ismijavanje onda samo sebe drzi politickim opozicionarstvom. Humor i ironija nisu danas vise nikakva ubojita oruzja u borbi protiv totalitarizma. Naprotiv, to su solidno integrirani elementi tog novog totalitarizma i samo potpomazu njegovoj demokratskoj legitimaciji, kao uostalom i politicka opozicaja koja pristaje na pravila igre. Kulturna pitanja, ideoloski moment, to je ono sto nas najvise zanima. Mi smo svjesni cinjenice da se otpocetka nalazimo u onome sto su Nijemci odavno nazvali "Kulturkampf" - borbi u kulturi, ili cak ratu. Upravo je podrucje kulture popriste odlucujuceg sukoba danas. Arkzin je nacin pruzanja gerilskog otpora u uvjetima nacionalisticke kulturne hegemonije koja je poprimila totalne razmjere i uziva apsolutno samovlasce.
Nije li s tom namjerom osnovan i Bastard, "Arkzinov" prilog za kriticku publicistiku ili, po novom, revija za stare i nove medije? Zasto ste izabrali takvo ime?
Da, Bastard je trebao biti organ te intelektualne urbane gerile u vec recenim uvjetima. Kao ime - bastard - predstavlja on neposrednu negaciju ideje rasne i svake druge cistoce. Bastard je mjesanac, kao sto smo mi mjesanci u prvom redu u kulturnom smislu, a potom i povijesnom odnosno politickom. Bastardovo ime je njegov program.
Trenutno zivis i radis u Becu. Dilemu, otici ili ostati, privremeno si razresio odlaskom. Mislis li i dalje nakon toliko godina da covek nema gde da se vrati jer nema niceg sta bi napustio?
Domovina je nesto sto se uvijek moze napustiti ili pak zamijeniti za drugu, bolju, ili losiju. Uz domovinu vas moze vezivati mnogo toga, sjecanje, ljubav, mrznja, politici pokret, ali jedno nema veze danas s domovinom - potreba intelektualne realizacije, moderni intelektualni identitet. Ja mozda jos i jesam hrvatski intelektualac, posebice u percepciji drugih, ali ja to osobno ne zelim biti. Domovina je nesto sto nastojim transcendirati, a to i nije tesko jer danas, zahvaljujuci novim elektronskim medijima, domovinu mozete uvijek ponijeti sa sobom kuda god krenuli, ne kao puzevu kucicu, ali kao laptop. Domovina je pitanje komunikacije. Ja mogu sjediti u Becu i komunicirati sa Zagrebom intenzivnije nego da sam u Zagrebu. Dakle, promijenio se taj geografski moment. Relacije kao one daleko i blizo izgubile su svoj smisao. Susjedstvo vam moze biti i tisucama kilometara daleko.
"Kultura lazi" Dubravke Ugresic, ali i tvoje "Barikade" - obje knjige u izdanju biblioteke Bastard - takodjer su izazvale veliku paznju javnosti i o njima je izreceno mnogo polemickih tonova. Mozes li danas, nakon sto je prvo izdanje rasprodato, sumirati recepciju te knjige u hrvatskoj javnosti?
Sudbina obje knjige je na neki nacin paradoksalna. One su nasle svoje citateljstvo, svoju publiku, rasprodane su kako ste rekli, takodjer su zabiljezene recenzijama i kritikama, ali to nije imalo za posljedicu da se autori, Dubravka Ugresic i ja, inkorporiraju u kulturnu i intelektualnu scenu danasnje Hrvatske. Obje knjige, a posebice njihov uspjeh, samo su produbili jaz izmedju nas i Hrvatske. I dobro je da je tako. Ni Dubravki Ugresic ni meni nije potrebno priznanje domovinske intelektualne, knjizevne i strucne scene da bismo stekli svoj identitet. Dubravka ga je bez sumnje imala i prije, kako u Hrvatskoj, tako i u bivsoj Jugoslaviji, a u svojoj emigraciji ostvarila je i nesto puno vise - identitet svjetski priznate knjizevnice, identitet, osvijesteni dakako, pravog kozmopolitskog intelektualca danasnjice. Ja sam svoj identitet uspostavio na margini hrvatskog intelektualnog, kulturnog i politickog main streama, i taj main stream me nikada nije zanimao tako da sam vise nego zadovoljan tom pozicijom. Jer sto bi mi oni mogli ponuditi osim iluzije provincijalnog priznanja.
Jurica Pavicic je u svojoj recenziji "Barikada" okarakterizirao knjigu kao "zvocanje iz egzila". Moze li se (cak mozda, sme li se) o Hrvatskoj progovoriti izvan njenih granica?
Gospoda ne mogu podnijeti da im dodijava netko koga nemaju pod svojom kontrolom. Jer, sta taj Buden zna o Hrvatskoj, pa on ni ne zivi ovdje. Pavicic je tom primjedbom razotkrio svu bijedu hrvatske intelektualne i politicke scene. On vidi moju gresku u tome sto ja izjave nasih odlicnika, intelektualaca i politicara uzimam onako kako se one pojavljuju u javnosti, uzimam ih zdravo za gotovo, a svaki insider, koji te ljude poznaje, zna jako dobro kad oni sto govore iz taktickih razloga, a kada misle ozbiljno, drugim rijecima, samo insideri u Hrvatskoj znaju kad je nesto sto je izreceno u javnosti takticka laz, a kada je to istina. Moj grijeh je dakle sto ja mislim da u Hrvatskoj postoji javnost i da je ono sto je u toj javnosti izreceno relevantno za ocjenu ljudi i dogadjaja. Kada ja dakle uzimam neku izjavu odnosno objavljeni tekst Vlade Gotovca kao predmet analize i kritike, ovi njegovi zastitnici dobacuju - ali Gotovac tu ne govori sto zapravo misli. On tu samo takticki laze, za nase, opce dobro. O.K., vise mi i ne treba. Nesto gore o Hrvatskoj nisam ni sam nikada izrekao.
U eseju "Agrameri lete u nebo" iz 1994., komentirao si vic o Hercegovcima u kojem neki covjek u tramvaju glasno psuje: "A u pizdu materinu" itd. Suputnici kojima je to dojadilo upitaju ga zasto toliko psuje. "Kcer mi se udala za Hercegovca," odgovori on, na cega celi tramvaj s dubokim uzdahom opsuje: "A u pizdu materinu!". Kako bi danas, tri godine posle, prokomentarisao aktualne socijalne i kulturne promene u Zagrebu?
Taj vic je zagrebacka malogradjanstina voljela pripovijedati kao da je rijec o nekakvu aktivnom opozicijskom stavu prema vlasti. Mi, fini urbani Zagrepcanci smo protiv provincijalaca Hercegovaca koji podrzavaju Tudjmana.
Za mene je taj vic bio samo novi dokaz originalnog zagrebackog malogradjanskog sovinizma ciji je politicki i ideoloski izraz upravo Franjo Tudjman i HDZ. Siroti Hercegovci koji su Hrvate zauvijek zaduzili svojom odlucnoscu pri izbacivanju Srba nasli su se u ulozi svoje zrtve. Sjetite se samo onog grafita iz Slavonije "Vratite nam nase Srbe evo vam natrag vasi Hercegovci". Sovinisticka logika iskljucenja drugog i razlicitog ista je u oba slucaja. Ostalo je ironija sudbine. Odnosno potreba hrvatske malogradjanstine da uziva u iluziji kako je nekakav politicki faktor. U osnovi se nista nije promijenilo do danas. I dalje umjesto jasnog i otvorenog sukoba koji treba imati i svoju ideolosku dimenziju postoje frontovi koji se mimo politicke sfere povlace po sovinistickoj logici. Srba vise nema, ali tu su Hercegovci koje sada mozemo ponovno mrziti i okrivljavati za sve sto ne valja, primitivizam, nepotizam, kriminal, cak diktaturu, a ti Hercegovci su strani faktor na zdravom hrvatskom korpusu i treba ga odstraniti da bismo bili konacno sretni. To je naravno samo nova hrvatska politicka laz.
Koji je trenutak u kojemu se kao sto si jednom napisao "zaustavila hrvatska pamet, kakva god bila i koliko je god bilo"?
To je trenutak, simbolicki dakako, u kojem je ono sto se naziva hrvatskom inteligencijom u potpunosti prihvatilo projekt nacionalnog drzavotvorstva i prikljucilo se tom velikom nacionalnom projektu, bilo iz oportunizma ili uspaljene dragovoljnosti. Svejedno. To je neka nasa izdaja intelektualaca. Potpuno poistovjecenje sa sudbinom nacije.
Ti im dakle prigovaras ono isto sto je svojevremeno i Benda prigovorio intelektualcima - izdaju transcendentalnih vrijednosti, univerzalnih istina i prikljucenje svjetovnim politickim projektima.
Ne u istom smislu jer danas, zapravo vec dugo, ne postoje oni cisti modeli intelektualnosti o kojima je govorio Benda. Danas je upravo iluzija - cesto izrazena i u institucionalnom vidu, recimo u obliku neupitnog akademizma - da intelektualci posjeduju monopol nad univerzalnim istinama najopasnija stvar. Suvremeni mediji odavno su relativizirali takozvanu cistu intelektualnost i sekularizirali onu auru koju intelektualnost ima u Bende.
Nema povratka natrag u cisti intelektualni svijet klerika. Suvremene nacionalne mandarine i proroke moguce je bilo regrutirati samo iz tog sloja uostalom. Meni su drazi otvoreni politikantski ideolozi koji javno zastupaju ideologiju svoje strane ili stranke, ukoliko te stranke uopce imaju neku ideologiju - u Hrvatskoj samo HDZ na primjer ima svoju ideologiju, sve druge stranke imaju hadezeovsku ideologiju - dakle, drazi su mi oni nego takozvani neupitni intelektualni autoriteti koji s vremena na vrijeme s neke kvazi ekstrapoliticke pozicije interveniraju u politicku sferu i javnost, najcesce u smislu neupitne kompetentnosti: "A sada da ja kazem kako stoje stvari zapravo." I onda dobijete naravno jos gori, jos neprobavljiviji ideoloski govor.
Kako tumacis odnos suvremene hrvatske knjizevnosti prema njenom knjizevnom nasledju? Na primer, sadasnja tumacenja Krleze?
Hrvatska me knjizevnost ne zanima i njom se ne bavim. Odnosno zanima me isto kao i srpska. Dakle uglavnom nikako. Ali ono sto me zanima jest upotreba te knjizevnosti i njezinih takozvanih velikana u recentnim politicki i ideoloskim sukobima. Najveci i najugledniji hrvatski krlezolog, intelektualac u Hrvatskoj neupitnog autoriteta jednom je izjavio da bi Krleza danas, da je ziv, bio mudri Tudjmanov savjetnik. Eto to je razina odnosa prema hrvatskoj knjizevnoj tradiciji. Ali taj problem je problem samo za one koji jos nasjedaju na intelektualni autoritet jednog Lasica.
Lasic je za mene jedan ne osobito mudri Tudjmanov ideoloski zombi. Neosvijesteno ispolitizirani intelektualni eklektik. Nije tu rijec o knjizevnosti ni u jednom trenutku. Glavna Lasiceva fantazma je onaj san o Hrvatskoj cijim autocestama juri tri milijuna turista i gdje se proizvodi milijun Toyota. Ma kakva knjizevnost, saberimo se. Koga to jos zanima. Takve kao sto je Lasic sigurno vise ne.
U posljednje vreme se posebno u "Arkzinu", ali i sve cesce koristi sintagma post-yu prostora. Koliko je takvo sto potrebno i na koji je nacin (ako jest) ostvariva intelektualna suradnja izmedju nacija bivse Jugoslavije?
Da, taj postizam nije los kao pojmovni izazov. Postoji naime otvorena mogucnost da kada me netko pita odakle dolazim, ja kazem: iz postjugoslavije. To nije ova krnja, a nije ni ona bivsa. To je nesto novo i specificno. Meni se osobno cini da sam ja u mom identitetu daleko vise postjugoslaven nego Hrvat. Rijec je naprosto o potrebi da se bivse zajednicko povijesno iskustvo spasi kroz iskustvo traume raspada bivse Jugoslavije, rata i ostalih dogadjaja koji nas sve skupa jos uvijek povezuju. Mi smo jos uvijek upravo nevjerojatno bliski jedni drugima, cak primjerice i u nacinima na koje se udaljavamo jedni od drugih.
A sto se tice moguce intelektualne suradnje ona je trivijalno jednostavna. Evo upravo je ostvarujemo.
Rat je zavrsen fakticki, a utakmicama Dinama i Partizana i na izvesnom simbolickom nivou. Medjutim, odgovornosti ni za rat, ni za pojedine zlocine nema, zar to nije svojevrstan paradoks?
Nije, jer je upravo zaborav zlocina danas postao osnovni preduvjet i motor buduceg boljitka i mira. Mislim, paradoksa nema, jer je to tipicno za nase krajeve i odavno prisutno. Nikada nema suocenja sa stvarnim problemom, sa stvarnim cinjenicama. Jedna laz se nadomjesta drugom, po mogucnosti jos vecom. Metafora nase sudbine je Jasenovac. Mjesto na kojem je u drugom svjetskom ratu ubijeno izmedju par tisuca i par milijuna ljudi. Svi znamo da je moguce relativno tocno utvrditi broj zrtava, to je takodjer i ucinjeno, ali ta bi istina razocarala obje strane, tako da ona i ne postoji.
Udaljenost svake strane, hrvatske i srpske, od demokracije je takodjer moguce tocno utvrditi. To je razmak izmedju laznog i tocnog broja zrtava, odnosno moralne i ideoloske konzekvencije koju povlaci za sobom suocenje s tom brojkom. Isto vrijedi danas i za Vukovar, odnosno Srebrenicu i niz drugih toponima nase ljudske bijede.
Ukratko planovi za buducnost...
More of the same.