naslov
|
RAT I NACIONALNA | IDENTIFIKACIJA
| |
lead2 Razarajuci seksualni i religijski identitet Muslimana, agresor ih na brutalan nacin ustvari prisiljava da krivotvore fantazmatsku strukturu nacionalne identifikacije. Rat u stvari tek konstruira Bosnu i Hercegovinu kao domovinu i kreira fantazmatsku dimenziju koja je nuzna da bi Muslimanski vojnici bili voljni umrijeti za svoju domovinu
U tom shvacanju "smrti vrijedne umiranja" na djelu je paralelizam vojnikovog zrtvovanja za domovinu i Kristovog zrtvovanja u krscanstvu. Kao sto je Krist bio spreman umrijeti za druge, danasnji vojnik mora biti spreman zrtvovati svoj zivot za "pravednu stvar" svoje domovine. Ernst Kantorowitz u Pro patria mori in medieval political thought (1965) ponudio je historijsko objasnjenje te paralele ukazujuci na cinjenicu kako se prvi puta pojavila u vrijeme Krizarskih ratova kad je krscanska religija izjednacila "ljubav prema Bogu" s "ljubavlju prema svojoj braci". U to vrijeme, smrt u obrani krscanske brace proglasena je mucenickom smrcu. Od 13. stoljeca nadalje, kako je moc monarhije rasla, ideja "svetog rata" se sekularizira - zamjenjuje se "kvazi-svetim ratom" za obranu kraljevine ili, kasnije, obranu nacije simbolizirane krunom. Obrana domovine pretpostavlja znacenje borbe za pravdu, najcasnija smrt postaje ona povezana s "teznjom ka pravdi". Kantorovicz tvrdi kako se drzava kao takva pocinje dozivljavati kao "misticno tijelo", sekularni izraz misticnog tijela Kristova. Stoga je duznost svakog gradjanina da svoju domovinu voli vise nego sebe sama, iz cega proizilazi kako pojedinac mora biti spreman zrtvovati svoj zivot za domovinu.Zasto se u ratu svi ljudski odnosi poremete i prevladava nacionalna identifikacija? Kakva je, stvarno, logika rata? Kao sto je Elaine Scarry u knjizi The Body in Pain: The Making and Unmaking of the World [Oxford University Press, 1985] pokazala, motivi koji obicno pokrecu rat (borba za slobodu, nacionalni suverenitet, kontrola nad teritorijem itd.) nisu povezani sa samom logikom rata, njegovom unutrasnjom strukturom. Na neki nacin ti motivi ostaju izvan rata: razliciti motivi su na djelu prije nego sto rat zapocne (kao izlika za rat) i nakon sto zavrsi (kao nesto sto je postignuto tim ratom); ali za vrijeme samog rata ti motivi igraju sekundarnu ulogu. Kad rat pocne, ideoloske se isprike "materijaliziraju" u tijelu vojnika, koji mora biti ubijen, ili u zgradama koje moraju biti razrusene. Kao sto Elaine Scarry naglasava, kod unutrasnje logike rata rijec je o natjecanju oko toga tko ce brze nanijeti ozljedu drugome. Mada su smrt i ranjavanje predstavljeni kao nusproizvodi rata, oni su ustvari njegov jedini cilj. A u tom ozljedjivanju neprijatelja, cilj nije toliko nanijeti mu materijalnu stetu, zauzeti teritorij, ili unistiti politicki sustav. Pravi cilj je razoriti sam nacin na koji neprijatelj dozivljava sebe, nacin na koji formira svoj identitet.
No, ne mogu se u potpunosti suglasiti tezom koju razvija Elaine Scarry, da rat pocinje kad "domovina za stanovnistvo postane fikcija". Cinjenica je da je domovina uvijek vec neka vrsta fikcije: domovina nije samo "komadic tla", vec naracija o toj zemlji, o tom tlu. Jezikom pshihoanalize: domovina, otadzbina, djedovina... moze se definirati kao fantazma. Sto to znaci?
U lakanovskoj psihoanalizi, fantazma je povezana s nacinom na koji ljudi organiziraju svoj uzitak (jouissance), nacinom na koji strukturiraju svoje zelje oko nekog traumatskog elementa koji ne moze biti simboliziran. Fantazma pruza konzistentnost onome sto nazivamo "realnost".
Kao sto Elisabeth Cowie kaze: "U analizi fantazme kriterij nije postojanje neke cinjenicne osnove za fantazmu 'u stvarnosti' ili postojanje zelje da se 'stvarno dogodi', vec je kriterij nivo 'realnosti' koji fantazma ima u psihickoj strukturi subjekta i za njega."
(Cowie, 1990.)Drustvena realnost je uvijek prozeta nekom fundamentalnom nemogucnoscu, nekim antagonizmom koji sprecava potpunu simbolizaciju realnosti. Fantazma pokusava simbolizirati ili na neki drugi nacin ispuniti to prazno mjesto drustvene realnosti. Fantazma tako funkcionira kao scenarij koji prikriva ultimativnu nekonzistentnost drustva. U fantazmatskoj strukturi domovine nacija (u smislu nacionalne identifikacije) je onaj element koji ne moze biti simboliziran. Nacija je onaj element u nama koji je "vise od nas samih", nesto sto nas odredjuje ali je samo u isto vrijeme neodredivo; ne mozemo odrediti sto znaci, niti ga mozemo izbrisati. Mozemo cak reci kako je nacija povezana s mjestom Realnog u simbolickoj mrezi.
U lakanovskoj psihoanalizi, Realno je dimenzija koja uvijek nedostaje, ali koja se istovremeno uvijek pojavljuje; ta dimenzija koja nam izmice, koju drustvo pokusava inkorporirati u simbolicki poredak i tako neutralizirati, uvijeknadilazi stisak drustva. I mada je drustveni simbolicki poredak orijentiran prema homeostatskoj ravnotezi, nikad je ne moze postici zbog te strane, traumatske dimenzije u svojoj vlastitoj jezgri. Upravo je domovina ta koja ispunjava prazno mjesto nacije u simbolickoj strukturi drustva. Domovina je fantazmatska struktura, scenarij pomocu kojega drustvo samo sebe shvaca kao homogenu cjelinu.
Cilj rata je razgraditi fantazmatsku strukturu neprijateljske zemlje. Agresor pokusava razoriti sam nacin na koji neprjatelj sebe dozivljava, nacin na koji stvara nacionalne mitove o odredjenoj teritoriji, nacin na koji tu teritoriju ili politicki sustav dozivljava kao nesto sveto, kao simbol svoga postojanja. Zbog toga agresor nema namjeru samo nametnuti svoja shvacanja neprijatelju. Primarni cilj agresora je razoriti neprijateljeva vjerovanja i razgraditi njegov identitet. Tako, kad su Srbi okupirali dio Hrvatske, njihov cilj nije bio primarno osvojiti dio hrvatskog teritorija, vec razoriti hrvatsku fantazmu o toj teritoriji. Srbi su prisilili Hrvate da redefiniraju vlastiti nacionalni identitet, da ponovo iznadju nacionalne mitove i pocnu sebe dozivljavati na novi nacin, bez povezivanja vlastitog identiteta s istim teritorijem kao sto su to ranije cinili.
U ratu, destrukcija fantazme odvija se nanosenjem ozljeda neprijatelju. Mozemo reci da se u ratu Realno upisuje u ranu koju vojnik dozivljava u borbi. Kad agresor napadne, on pokusava raniti ili ubiti neprijateljskog vojnika, zato sto neki suvisak lezi u njemu - element koji ga cini neprijateljem, pripadnikom druge nacije itd. Vojnik ranjen u ratu ce se, tokom svog zivota, suociti s cinjenicom da citava njegova egzistencija biva organizirana oko te rane. Ako se oporavi, uspomena na tu ranu uciniti ce ga lojalnim gradjaninom; njegov ce heroizam biti isprepleten s ranom i slavljen od drzave zbog nje. Ako je trajno onesposobljen, ozljeda ce imati jos vece simbolicko znacenje jer ce uvijek ostati vidljiva oznaka zrtve za domovinu. A ako pogine, njegova smrt ce biti herojska smrt, smrt vrijedna umiranja.Kao sto Klaus Theweleit u tekstu The Bomb's Womb and the Genders of War (War Goes on Preventing Women from becoming the Mothers of Invention) iz zbornika Gendering War Talk (Princeton University Press, 1993) kaze: "Kad izgubite rat, prvo izgubite sjecanje. Sjecanje na ono sto se cinilo u ratu zamjenjuje se zeljom pretvaranja starog rata u novi, rat koji jos uvijek moze biti dobijen, rat koji jos ne pripada neprijatelju!"
To se dogodilo Hrvatima kad su izgubili prvi dio rata sa Srbima. Kad su shvatili da ne mogu povratiti teritorij koji su Srbi okupirali, pokusali su dobiti rat protiv Srba (i do neke mjere Muslimana) u Bosni. Relativni uspjeh Hrvata u bosanskom ratu pomogao im je da obnove svoj nacionalni identitet i ozive 'nacionalni ponos'.
Sto dobijemo ako rat u Bosni i Hercegovini analiziramo pomocu ovog teorijskog aparata? Kao prvo, znakovito je da u ovom slucaju nemamo uobicajenu fantazmatsku konstrukciju o naciji. U pocetku rata, Muslimani su jos uvijek organizirali svoj fantazmatski scenarij domovine oko ideje Jugoslavije: oni su bili jedini koji su doslovno shvatili transnacionalni karakter Jugoslavenske federacije i vjerovali u ideju "bratstva i jedinstva". Citavo postojanje Bosne i Hercegovine bilo je, na izvjestan nacin, ostvarenje socijalistickog cilja - brisanja nacionalnog elementa iz drustvene organizacije. Muslimani su ustrajavali u tom transnacionalnom stavu cak i nakon sto su njihovi gradovi bombardirani; nisu zeljeli napadace zvati njihovim imenom, pridavati im nacionalnu konotaciju. Tako se u pocetku rata o agresoru govorilo kao o "kriminalcima, razbojnicima, huliganima", a tek mnogo kasnije o Cetnicima i srpskim nacionalistima.
Neljudsko zlostavljanje Muslimana od strane Srba otkriva, medju drugim stvarima, kako je nepodnosljivo za agresora da na strani Muslimana ne nalazi fantazmatsku strukturu domovine. Kao da Srbi ne mogu podnijeti cinjenicu da Muslimani ne organiziraju svoje fantazme o domovini na nacionalnoj osnovi! Zbog toga su Srbi ocajnicki pokusavali stvoriti sliku nacionalnog i religiskog ekstremizma neprijatelja nazivajuci Muslimane "ratnicima Dzihada", "zelenim beretkama" ili "Islamskim fundamentalistima". Muceci Muslimane, Srbi ustvari pokusavaju provocirati Muslimanski fundamentalizam. Tako je osnovni cilj Srba poniziti reigijski identitet Muslimana unistavanjem njihovih dzamija i silovanjem Muslimanskih zena.Ako je cilj rata razaranje fantazmatske strukture citavog stanovnistva, smisao silovanja, kao i bilo kojeg drugog oblika mucenja, je razoriti fantazmatsku strukturu pojedinca. Silovanje je za Muslimanske zene posebno uzasan zlocin jer njihova vjera strogo zabranjuje seksualne odnose prije braka; za mlade Muslimanke silovanje stoga ima znacenje simbolicke smrti. Sam nacin silovanja, cinjenica da se agresori prema njemu odnose kao prema "duznosti" koju treba obaviti nad zarobljenim zenama, otkrivaju kako je cilj agresora unistiti upravo taj aspekt individualne zenske fantazmatske strukture koja se dotice njenog religijskog i spolnog identiteta. Ti napadi imaju za cilj razgradnju samog okvira kroz koji Muslimanske zene dozivljavaju vanjski svijet i sebe kao konzistentne, nacin na koji organiziraju svoj vlastiti identitet i identitet svijeta. Silovanje kao oblik kazne uvijek tezi poniziti zrtvu, razoriti njezin svijet, tako da nikad vise ne bude ista i nikad vise ne dozivljava sebe na isti nacin kao prije. U tu svrhu agresori izmisljaju najuzasnije oblike mucenja u kojima su zene silovane pred ocima svojih majki i oceva, u kojima je zahtijevan incest itd. Ako je u slucaju rata u Hrvatskoj cilj agresora bio unistiti fantazmatsku strukturu nacionalne identifikacije neprijatelja, situacija u Bosni je mnogo paradoksalnija. Ovdje, zbog manjka nacionalnog identiteta, agresor zeli razoriti seksualni i religijski identitet Muslimana, ali radeci to, agresor na brutalan nacin ustvari prisiljava Muslimane da krivotvore fantazmatsku strukturu nacionalne identifikacije. Rat u stvari tek konstruira Bosnu i Hercegovinu kao domovinu i kreira fantazmatsku dimenziju koja je nuzna da bi Muslimanski vojnici bili voljni umrijeti za svoju domovinu.