Balkanske Predsjednicke Obitelji su zakonom zasticene jer u svojoj sredini predstavljaju opasne zvjerke. Jedino na njih se ne otvara lov, a one ga otvaraju kada i na koga zele

Tudjman, a ne Balkan! Slogan i na prvi i na drugi pogled gadljiv. No vjerojatno nijedan bolje od njega ne pokazuje karakter hadezeovskog pokreta i covjeka koji mu stoji na celu. Samozadovoljstvo kojim su obuzeti tjera ih da i drugima uvaljuju pricu u koju cak ni oni, negdje duboko u sebi, valjda (ipak) ne mogu vjerovati. Kao da razlika izmedju balkanizma i evropeizma nije opipljivija od hadezeovskih slogana.

No zbog Onoga Koji Vrlo Pazljivo Cita Ove Novine (a zna se tko je to) pojasnit cu razliku.

Elem, sto karakterizira balkan (malim slovom, naravno, jer protiv Balkana nitko normalan ne moze imati nista)?

Prije svega mocna Predsjednicka Obitelj. Jeste li primijetili kako se ta sintagma uvukla u normalni jezik balkanskih drzavotvornih medija? Postalo je posve normalno reci da su clanovi predsjednicke obitelji bili ovdje ili ondje, da su iz svecane loze pratili neki sportski ili kulturni dogadjaj. Za mocne Predsjednicke Obitelji posve je normalno da se djeca i unuci pojavljuju kao uspjesni poslovni ljudi, visoki drzavni cinovnici, sefovi tajnih sluzbi ili generali u nacionalnoj vojsci. Cak i snahe i zetovi u takvim obiteljima daju mudre izjave o modi, kulturi, politici koje se onda nekriticki usvajaju, prenose ili citiraju. Predsjednicke Obitelji postaju uglavnom zakonom zasticene i nedodirljive. Za razliku od Britanaca, koji cesto posve neukusno i bezrazlozno kritiziraju svoju kraljevsku obitelj, ili Svedjana i Danaca, koji se uzajamno prepucavaju kraljicama (ne)pusacicama, balkanske Predsjednicke Obitelji su zakonom zasticene jer u svojoj sredini predstavljaju opasne zvjerke. Jedino na njih se ne otvara lov, a one ga otvaraju kada i na koga zele. Cak i tzv. nezavisni mediji nerado iznose lose stvari o njima i rado se zaustavljaju na registriranju njihova bogatstva i manifestacijama na kojima se Predsjednicka Obitelj pojavljuje. Naravno, unutar Obitelji sve obasjava svjetli lik Oca, koji se prema potrebi pretvara u Oca Domovine ili Oca nacije. Za razliku od ostalih drzava, one balkanske ne mogu zamisliti predsjednika drzave kao prvog medju jednakim cinovnicima, kojima je funkcija strogo zadana i koji su promjenljivi. Ne, pod strogim ocinskim okom te drzave sve vise tonu u paternalizam neprimjeren razvijenom svijetu, a uljuljkani u to produzeno djetinjstvo, njihovi narodi postaju sve degenericniji.

Uz to, naravno, ide i najgori moguci kic. Ocevi domovine vole predsjednicke dvore, lente, pocasti, rado pisu knjige i jos radije primaju vlastita luksuzno uvezana sabrana djela. Oni takodjer obozavaju ordenja, promaknuca i sva ostala normalnim ljudima suvisna znakovlja. Kultura postoji zbog njih i nacionalne kazalisne kuce jedva da imaju repertoar koji nije namjenski predodredjen za posjet Predsjednicke Obitelji. Estradne, sportske, operne zvijezde u intervjuima rado naglasavaju utjecaj Predsjednicke Obitelji na svoj opus i najradije daju faksimile njihovih cestitki, telegrama i pozdrava na uvid, a oni najodvratniji se cesto upisuju bas u Predsjednikovu stranku.

U balkanskim drzavama Predsjednici se rado bave sportom - aktivno i pasivno. Neki preplivavaju rijeke kako bi dokazali sjajnu kondiciju, drugi igraju tenis i rado preslaguju poredak na sportskim tablicama, a neki od njih, vise nego kruha jesti, vole prekrstavati sportske klubove. U balkanskim se drzavama cak i gradjevinski radovi uskladjuju s kalendarom Predsjednika, ne bio li se omogucilo da sve vaznije vrpce presijece on, pa makar iza toga i ne bilo vise nikakvih radova, jer u tim se drzavama interesi gradjana ne smatraju nicim posebno vaznim, pa tako ni ceste, skole, vrtici i tvornice nemaju nikakve veze s njihovim zeljama, vec prije svega s potrebom da Predsjednik nesto otvori i time obiljezi neki vazan povijesni datum.

Vladari balkana su takodjer genijalni. To znaci da se doista u sve razumiju, da mogu jednako kvalificirano govoriti o obrezivanju loze i operi, o Zidovima i strategiji ratovanja, o gospodarskim cudima i zivotu na Marsu. Tako izvanredno obavijesteni i svestrano obrazovani, oni krcmare imenuju generalima, suce proglasavaju pedofilima, a u nepreglednoj koloni ulizica i podrepasa nalaze stalno nove ministre, ravnatelje, direktore, koji, u skladu sa zakonitostima balkanskih uredjenja, ne daju "ni pet sitnih" za eventualne proteste i upozorenja gradjana tvrdeci da "oni znaju tko ih je postavio i tko ih moze smijeniti".

Tako genijalni, kakvima ih je vec Bog stvorio, vladari balkana cesto su tvorci raznih zastrasujucih teorija. O humanim preseljenjima, na primjer, ili o sreci imanja ili nemanja supruge odredjenog porijekla. Oni su ksenofobicni, a njihovi su narodi redovito ugrozeni. Osjecaja "ugroze" rado se rjesavaju ratovima, uvredama najblizih susjeda, ponizavanjem i potcjenjivanjem pripadnika drugih naroda na svetom tlu Domovine. Vole vojsku i policiju i rado setaju u uniformama, pricaju o duljini granice i novcu potrebnom za njezino cuvanje od opakih susjeda. Nisu ludi za obrazovanim narodom i rado "gaze" skolstvo, zdravstvo, socijalu ne bi li podanike ucinili sto ovisnijim o sitnim ustupcima, a nezadovoljnih se sto prije rijesili. Kultura ni u kojem slucaju ne smije biti internacionalizirana, strani su jezici uglavnom "fuj", a njeguju se domaca cuda naive, domaci generali-pjesnici i knjizevnici za "nahtkasl" uporabu. Ne brine ih odljev mozgova u inozemstvo, odljev staraca na groblja, poseljacenje gradova i unistavanje sela. Nisu nesto ludi za otkrivanjem privrednih i ostalih velikih malverzacija, pa se crne kronike u njihovim novinama cesto iscrpljuju u cedomorstvima, utapanjima neurednih platisa, ubojstvima u afektu i iz ljubomore, ludim bombasima zaostalima iz nekog bivseg rata.

Strasno vole bogatstvo i stoga obicno u pretvorbu i privatizaciju krecu u najnepovoljnijem trenutku, omogucavajuci time da sto uzi krug njima simpaticnih, sto prije dodje do sto vise imovine. Uz balkan idu, naravno, i hercegovci (s malim h) koji u voljenom vodji podrzavaju iluziju da ga svi vole (bar svi oni koji nesto vrijede, a to su oni koji imaju novca). Privreda je i inace nesto marginalno i posve fragmentarno u takvim drzavama. Ona je, kao po pravilu, uvijek vrlo uspjesna, ljudi uvijek jako dobro zive (osobito u usporedbi s nekim drugim drzavama) i sve je uvijek u zamahu i procvatu. Ne priznaju osiromasenje pucanstva, stecajeve tvornica i pretvaranje zemljica u strane kolonije (ukoliko netko uopce za to ima interesa). Uvijek potpisuju strasno dobre medjunarodne politicke i gospodarske ugovore u kojima njihove zemlje samo dobivaju na ugledu u svijetu. Ali i prema svijetu su ambivalentni. Nekada im treba, pa ga svaki cas prizivaju, a nekada su na njega ljuti i tvrde da "im nitko ne moze odredjivati sto je dobro za njihov narod".

Balkanski drzavnici iznad svega mrze regionalne pristupe, decentralizaciju ili, ne daj boze, integracije. Male ljupke Transilvanije, u kojima mogu okolcati svoj posjed lesevima mrtvih neprijatelja (ili neurednih platisa poreza i ostalih nameta), njihov su ideal drzavnog uredjenja. Svaki pokusaj izlaska izvan granica ostro se kaznjava anatemiziranjem svih kojima takvo sto padne napamet (povratak u Jugoslaviju, na Balkan i slicno), a teznja ka unutarnjoj autonomiji proglasava se separatizmom, iredentom, autonomastvom i inim izborom kicenih imena. Svako mijesanje ljudi, ideja, roba, novca i zastava dozivljavaju napadom na svoje malo stado i iz sve snage pruzaju otpor. Spremni su odvesti vlastiti narod u samoopredjeljenje do unistenja i tvrditi pri tome da je to tisucljetni san svakog normalnog pucanina (koji doduse pod ostvarenjem sna nije mislio bas na to, ali kasno se sjetio).

Osobito su im omiljeni jednopartijski sistemi. Naravno, svjesni da je to posve "demode", oni rado povremeno organiziraju visestranacke izbore. Ostavljajuci malo nade da opozicija uopce odigra neku, makar i savjetodavnu ulogu. Rado stvaraju jednopartijske vlade, jednopartijska ministarstva, jednopartijske bolnice, skole. Ne svidja im se nimalo ni mogucnost da gradjani glasaju, pa se trude da ih u tome sto vise obeshrabre. Ne uspije li im to do kraja, ne postuju izbore, izmisljaju nepravne i sve ostale zackoljice da ne prepuste vlast, a ponegdje, kad im prigusti, posegnu, bogami, i za vojskom i policijom.

I zadnje, ali ne i najmanje vazno, balkanski vladari misle da su besmrtni. Oni ne umiru bez povijesnih amaneta, njihove bolestine imaju prizvuk svetog mucenistva za vise ciljeve, a cak i kad shvate neumoljivu istinu, u ocima im se vidi nada da ce smrt bas njih zaobici. Ostavljajuci svoje drzavice istrosene ratovima i pogibijama nedefiniranog politickog i privrednog sistema, nemuste opozicije i opljackanog naroda, oni odlaze u povijest sigurni da zasluzuju mjesto medju slicnim bogovima i uvjereni da bi, da se jos jednom rode, napravili isto, samo malo zesce. U njihovim glavama Balkan i dalje ostaje glavni neprijatelj. I, na zalost, za sobom uvijek ostavljaju dovoljno balkanaca spremnih da nastave njihovo djelo, bar jos koje desetljece.