Eto nam i novih znanstvenih saznanja: "Luburic je neke zatocenike tretirao vrlo humano", a "za pokolj Zidova odgovorni su Srbi", o cemu su "napisane knjige"

Hrvatsku i Njemacku ne povezuje samo, na zalost, djelomicno podudarna povijest, vec i neke statisticke koincidencije. Panika se prosirila Njemackom nakon nedavnog objavljivanja rekordnog broja nezaposlenih u poslijeratnom razdoblju koji se lako pamti: 4, 6 milijuna, tocno onoliko koliko je Hrvatska imala stanovnika prije nego je protjerala nekoliko stotina tisuca svojih gradjana. Taj najnoviji statisticki podatak o enormnom porastu nezaposlenosti potisnuo je sve druge skandale u drugi plan, od kojih su dva najvaznija takodjer u neizravnoj vezi s hrvatskom stvarnoscu: prvi se, naime, odnosi na prebrojavanje krvnih zrnaca, a drugi na poimanje vlastite - nacisticke - proslosti. Njemacko ili englesko porijeklo BSE kravice Cindy - zbog koje je Hrvatska zabranila uvoz njemacke govedine - danima se dokazivalo i poricalo u udarnim dnevnicima u gotovo montipajtonovskoj maniri, raznim tabelama i intervjuima, od kojih mi je u nezaboravnom sjecanju ostala izjava jedne djelatnice ministarstva ekologije: "Znamo tko je Cindy - poznajemo joj i roditelje, i bake, i djedove." Druga je afera takodjer izazvala unisono zgrazanje njemacke javnosti: radilo se o neukusnom "otvorenom pismu" hollywoodskih zvijezdi kancelaru Kohlu - medju potpisnicima su npr. i Oliver Stone, Dustin Hoffman, Goldie Hawn - u kojemu se "progon" scientologa usporedjuje, ni manje ni vise, nego - s pripremom holocausta. Na odbijanje njemackih sudova, da scientoloskoj sekti odobre status crkvene organizacije, sa svim povlasticama koje bi proizasle iz takve pravne definicije, americki su se filmasi obrusili rijecima: "Tridesetih godina Zidovi, sada scientolozi...", sto je jednako uvrijedilo i Zidove i Nijemce.

To je tocka na kojoj prestaje sala - u vidu anegdotalne njemacko-hrvatske povezanosti - i pocinju ozbiljne razlike u odnosu prema vlastitoj proslosti. Nijemci - odnosno, oni njihovi predstavnici koji tvore tzv. "javno mnijenje" - nisu, naime, povrijedjeni, prvenstveno zato sto ih cijeli svijet i dalje smatra nacistima, iako je i to vazan element cijelog vala protesta koji se podigao nakon spomenutog pisma. Naprotiv, glavni argument u svim istupima protiv pausalnih i povrsnih tvrdnji americkih branitelja vjerske slobode je zajednicki, kako predstavnicima zidovskih organizacija, tako i svim njemackim medijima: radi se gotovo o blasfemiji, o degutantnoj usporedbi koja vrijedja uspomenu na milijune neduznih zrtava. Nemojte, porucuju Nijemci, iskrivljavati nasu povijest, umanjujuci zlocine nacionalsocijalizma izjednjacavanjem pravih s pseudo-zrtvama.

U dijelu hrvatske javnosti uvrijezila se sasvim drugacija logika. Na navodnu optuzbu sa srpske strane o opcem "ustasluku", kako je formulira pater Vjekoslav Lasic, "Svi smo mi u ocima Beograda ustase" (Globus, 24. I.), odgovara taj svecenik, koji je odrzao misu za poglavnika, jednim odlucnim DA. Elem, oni nas optuzuju da smo ustase, a mi to i jesmo - mozemo se cak i "moliti poglavniku", koji, kako tvrdi taj bozji covjek, trenutno "s nevinom djecicom gleda Boga licem u lice"! Jer, eto nam i novih znanstvenih saznanja: "Luburic je neke zatocenike tretirao vrlo humano", a "za pokolj Zidova odgovorni su Srbi", o cemu su "napisane knjige".

U zemlji koja je omogucila, isplanirala i provela pokolj Zidova objavljuju se neke sasvim drugacije knjige. Doktorski rad Waltera Manoscheka, obranjen u Becu pod naslovom "Serbien ist Judenfrei", dobio je 1992. nagradu Fraenkel, koju dodjeljuje Institute of Contemporary History and Wiener Library London, a objavljen je u njemackom izdanju Vojnopovijesnog istrazivackog instituta (prvo izdanje 1993., drugo 1995., Oldenbourg Verlag, München). U tom znanstvenom prikazu njemacke, tj. njemacko-austrijske vojne okupacije Srbije u prvim ratnim godinama, 1941./42., kada je provedeno "konacno rjesenje" zidovskog pitanja na tom dijelu Balkana, dr. Manoschek bespostedno analizira, na osnovi vojnih i politickih dokumenata, sramotnu ulogu njemacke vojske u masakrima nad Zidovima, Romima, komunistima, partizanima i srpskim civilima pobijenima "za odmazdu". Autor dokazuje ne samo umijesanost Wehrmachta - dakle, regularne vojske, tj. "obicnih vojnika" - u brojne ratne zlocine, vec ujedno i demistificira uspjesnost poratne njemacke "denacifikacije", navodjenjem brojnih primjera izravnih naredbodavaca ili izvrsilaca masovnih pogubljenja, koji su nakon rata ili mirno nastavili svoju vojnu karijeru ili, pak, izbjegli ikakvu kaznu. Tako je npr. pukovnik Max Pemsel, koji je izdao naredjenje za likvidaciju 2100 talaca, docekao penziju kao general Bundeswehra - nije, na zalost, bio jedini. Jedan od najgorih ratnih zlocinaca, SS-ovski oficir Herbert Andorfer, zasluzan za rjesenje "zidovskog pitanja" u Srbiji, uhicen je tek 1967. u Münchenu i osudjen zbog "sudionistva u ubojstvu" na dvije i pol godine (!), dok je njegov adjutant, iako takodjer proglasen krivim zbog "sudionistva", prosao nekaznjen.

Manoschek se u fusnotama usput dotice i drugih problema, kao sto je npr. i cudna interpretacija balkanskih ratnih zbivanja u austrijskom vojnom udzbeniku objavljenom 1976: "Nakon sto se napad na Jugoslaviju u sluzbenoj biblioteci austrijske vojske za instrukciju trupa opisuje kao 'zadivljujuci uspjeh', moze se bar implicitno ustanoviti oprezno distanciranje od vojnih masakara u Kraljevu i Kragujevcu: 'Operacije protiv pripadnika Wehrmachta, protivne medjunarodnom pravu (sic!), dovele su do naknadnih represalija uperenih protiv neduznog civilnog stanovnistva." Kakvog su karaktera bile te "naknadne represalije"? Samo u tjedan dana, od 16. do 24. listopada 1941., pripadnici Wehrmachta strijeljali su u Kraljevu i okolici 4 do 5 tisuca ljudi. Broj kragujevackih zrtava, koje su jugoslavenski povjesnicari procjenjivali na 7000 ubijenih u osvetnickoj akciji njemacke vojske (21.10.), Manoschek korigira na 2300, iako se inace slaze s uvrijezenom racunicom o ukupnom broju ratnih zrtava: samo u nekoliko mjeseci, od kraja rujna do pocetka prosinca 1941., njemacka je vojska u Srbiji pobila oko 35 000 ljudi. Vec u proljece 1942. privedeno je kraju masovno istrebljivanje Zidova zavrseno trovanjem zena i djece u plinskim komorama: nakon masakra nad estonijskim Zidovima, Srbija je bila druga zemlja po redu u kojoj je rijeseno "zidovsko pitanje". Manoschek istice i osvetnicki karakter njemacko-austrijskog terora u Srbiji: general Franz Böhme, zaduzen za slamanje partizanskog otpora, bio je Austrijanac, isto kao i vise od jedne trecine podredjenih mu vojnika. "Pokazivali su izraziti revansizam rasistickog karaktera prema Srbima, smatranima 'grobarima austro-ugarske monarhije'". Da bi pripremio trupe za misiju, general Böhme izdao je naredjenje u kojem je istaknuo, da su u prvom svjetskom ratu Srbijom tekli 'potoci njemacke krvi', i da se Wehrmacht mora smatrati 'osvetnicima tih mrtih'.

Ovaj doktorski rad dokazuje zlocinacki karakter Wehrmachta, sramotnu okupacijsku rasisticku politiku, osnivanje koncentracijskih logora, bezdusne osvetnicke akcije (po principu - sto talaca za jednog njemackog vojnika), te kasniju aljkavost njemackih vlasti u progonu krivaca, istodobno isticuci oslobodilacki karakter partizanskog otpora i ulogu komunisticke partije u njegovom organiziranju. U zemlji, na cije se saveznistvo i prijateljstvo tako rado pozivamo, nije cudno da predgovor izdavaca za biblioteku "Prilozi vojnoj povijesti" potpisuje brigadni general dr. Roth, direktor Vojnopovijesnog istrazivackog instituta u sklopu Bundeswehra, sa sjedistem u Freiburgu/Breisgau. Jer odnos prema fasizmu u Njemackoj nije prepusten slobodnoj procjeni demokratske javnosti, kakva jednim dijelom postoji i u Hrvatskoj. I u nasem ce tisku biti prozvan svecenik koji se usudjuje nazivati ustaskog zlocinca Pavelica velikanom, a krvnika Luburica svojim politickim uzorom - u Njemackoj bi, kao prvo, netko takav izletio iz crkve da bi se sve prasilo, a zatim bi snosio i zakonske posljedice za svoje rijeci. Antifasizam nije pitanje javnog mnijenja - iako ono, bez sumnje, igra veliku ulogu - vec institucija sistema. Vojni obveznici, na odsluzenju vojnog roka u Bundeswehru, imaju vrlo malo teoretske nastave - tek toliko da im se objasni kako se naredjenja ne moraju izvrsavati ukoliko su u suprotnosti s vlastitom savjescu, odnosno ukoliko se od njih zahtijeva da ucine nesto, sto se prema medjunarodnom pravu smatra ratnim zlocinom.

Pretpostavljam da je tako i u hrvatskoj vojsci. Zasigurno laze Davor Josipovic, sudionik Domovinskog rata, dobitnik spomenice i zahvalnice "Oluja", kad izjavljuje "moze biti da sam slucajno i ubio koje srpsko dijete" (DAN, 26.1.). Mozda Hrvatska i dalje ima isti broj stanovnika kao Njemacka nezaposlenih. Uostalom, nije ni bitno - to su ionako samo brojke i slova. Glavno je zdravlje: ne smije se jesti njemacka teletina.